Među blagom koje skriva Kraljevski samostan svete Elizabete u Madridu jest i ova drvena skulptura djetešca Isusa iz šesnaestog stoljeća. Sestre još uvijek imaju živo sjećanje na svetog Josemariju, tada mladog svećenika, koji im je bio kapelan od 1931.godine i rektor Zaklade od 1934. On je u svoje osobne bilješke napisao: „Kada sam baš kanio otići iz samostana pokazale su mi, u hodniku, prekrasno Djetešce Isusa. Nikada nisam vidio ljepše Dijete Isusa! Potpuno me zaplijenilo. Otkrile su ga. Svoje malene rukice ima prekrižene na prsima i oči su mu poluotvorene. Prekrasno. Pojeo sam ga svojim poljupcima i…vrlo rado bih ga bio ukrao.“

Često ih je pitao za kipić da ga ponese sa sobom kući. Bilo je to usko povezano s mnogim događajima duboko u njegovoj duši, milostima i posebnim darovima. Danas ga sestre još uvijek zovu „maleni Isus Oca Josemarije“.

U knjizi Uronjeni u Boga – razgovor s Álvarom del Portillom, (Cesare Cavalleri, Princeton, 1996.) mons. Alvaro del Portillo kaže da se majka Carmen od svetoga Josipa „prisjeća da je, kada bi maleni Isus bio u sakristiji crkve tijekom dana Božića, često znala vidjeti kako otac Josemaría razgovara s njim, pjeva mu i njiše ga, baš kao da se radi o pravom djetetu.”

„Dijete Isus,” napisao je sveti Josemaría. „Kako se u meni ukorijenila ova pobožnost od kada sam prvi puta ugledao tog savršenog Lopova kojeg moje sestre čuvaju u hodniku svoga samostana! Dijete Isus, Isus adolescent – volim te tako gledati Gospodine, jer…si mi još draži. Volim te gledati kao malenog dječaka, bespomoćno dijete, jer tada osjećam kao da sam ti potreban.“