Moj prvi susret sa svetim Josemarijom

Velečasni Ferdinando Rancan prvi je dijecezanski svećenik član Opusa Dei u Italiji. U ovom razgovoru opisuje svoj prvi susret sa svetim Josemarijom u Rimu, 1959.

U vezi s posjetom kojeg je Prelat Opusa Dei učinio Veroni u prosincu 2012., objavljujemo nedavni razgovor s don Ferdinandom Rancanom, svećenikom iz veronske biskupije, koji se s Opusom Dei pri puta susreo u Rimu 1959.godine.

P. Don Ferdinando, možete li nam reći kako ste i kada prvi put susreli osnivača Opusa Dei?

Velečasni Ferdinando u Veroni

1953.godine netko je svetom Josemariji rekao za mene, a on je, kao što je obično radio u takvim slučajevima, za mene molio. Međutim, iz različitih razloga, tijekom svog prvog boravka u Rimu nisam imao priliku osobno ga upoznati. Pri kraju 1959. Otac je zatražio da me upozna, kao prvog svećenika u Italiji koji se pridružio Svećeničkom društvu svetoga Križa i Opusu Dei. Te sam godine u prosincu otišao u Rim i odsjeo u Villi Tevere, sjedištu Opusa Dei. 10.prosinca sam se susreo s Ocem.

P. Što pamtite iz toga susreta?

Nije lako opisati osjećaje tijekom tog prvog susreta sa svetim Josemarijom. Čim su se otvorila vrata dnevne sobe, odmah sam prišao pozdraviti ga i dobio sam očinski zagrljaj. „Sine moj!...“ rekao je, i ne sjećam se što još.

Sve što sam mislio da ću mu reći nestalo mi je iz glave i misli su mi bile potpuno prazne. Jedva sam mogao govoriti te iako sam pokušavao pronaći nešto što bih rekao, bilo što, osjećao sam se poput malenoga djeteta, koje govori stvari koje su ili očite ili smiješne.

Nakon što sam s njim proveo više od sat vremena, ne mogu se sjetiti ničega što je rekao, baš kao što sam zaboravio sve što sam ja planirao reći. Bio je to on. Njegova jaka osobnost nije ostavila mjesta nijednoj drugoj misli – ali uopće nije bilo neugodno. Jedine riječi koje sam zapamtio na odlasku s tog susreta bile su: „Toliko sam te jako želio upoznati! I ti si također dijete moje molitve!“ To nisam mogao zaboraviti, jer se ticalo moga poziva.

Nakon što me pozdravio tim snažnim zagrljajem, sveti me je Josemaria pitao želim li sutra služiti Misu u kapelici naše Gospe Zvijezde Istoka, koja se nalazila u Villi Tevere, blizu onoga što je sada prelatska crkva Opusa Dei.

Dio fasade Ville Tevere u Rimu

P. Jeste li razgledali Villu Tevere?

Sveti Josemaria želio mi je cijelu kuću sam pokazati, osobito kapelice. S njim je cijeli taj obilazak bio potpuna lekcija o duhu Opusa Dei. Ukazivao je na neke elemente kuće koji bi se mogli činiti nevažnima, ali su zapravo pokazivali jedan ili drugi aspekt duha Djela. Po cijeloj kući nije zapravo bilo ni jednog kutka, bez obzira koliko skriven bio, o kojem se nije vrlo dobro brinulo i koji nije bio ukrašen arhitekturnom ili dekorativnom crtom koja nije bila samo atraktivna, već je ukazivala na neki asketski ili nadnaravni aspekt Djela.

Bilo je to kao da mi govori: u Djelu, brinemo o malim stvarima, čak iako ih nitko ne vidi, jer Bog ih vidi, a mi sve radimo za njega. Zapravo, tijekom obilaska različitih dijelova kuće, zastao bi i pogledao me sa sjajem u očima, s puno ljubavi, i rekao: „Sine moj, ova zgrada koju gledaš čini se da je izgrađena od kamena, ali zapravo je izgrađena od ljubavi.“

Sine moj, ova zgrada koju gledaš čini se da je izgrađena od kamena, ali zapravo je izgrađena od ljubavi.

Sveti Josemaria tijekom građevinskih radova na Villi Tevere

P. Kakva je bila Villa Tevere?

U to su vrijeme upravo bili završeni radovi u Villi Tevere, i sveti je Josemaria želio blagosloviti polaganje posljednjeg kamena na svetkovinu Bezgrešnog Začeća [8.prosinca]. Ne sjećam se zašto, ali kamen, s natpisom Melior est finis quam principium (Bolji je kraj nego početak) nije bio gotov sve do 9.siječnja, njegovog rođendana. Međutim, prije nego me pustio otići, Otac me poveo do prozora koji je gledao na nutarnje dvorište, te je, pokazujući na prazno mjesto na fasadi Ville Tevere, rekao: „Tamo ću postaviti posljednji kamen…“ Tada me je pogledao i rekao: „Sine moj, u Djelu tražimo svetost po stvarima koje su dobro odrađene, ali ne postajemo sveti samo zato što je nešto dobro odrađeno, već zato što je završeno. Zato nam se u Djelu više sviđa posljednji kamen, radije nego prvi.“

P. Kakav je utisak na Vas ostavio taj susret?

Tijekom sata kojeg sam proveo s Ocem, izgubio sam osjećaj za vrijeme. Bio sam uvučen u svijet čuda koja su pripadala ovom svijetu, ali su govorila jezikom druge dimenzije – Božjeg svijeta! Napustio sam Villu Tevere, našao se na ulici i gledao uokolo nanovo otkrivajući uobičajene stvari. Bio je to nadnaravni osjećaj, kao da sam na zemlju sletio nakon dugog putovanja s drugog planeta.

P. Jeste li imali još kakav značajan susret s njim?

Da, kada je tražio upoznati moju majku. Apostolat Opusa Dei u Veroni krenuo je iz moje kuće. Moja je majka srdačno dočekala mlade ljude i molila je krunicu dok su oni imali sate kršćanske formacije. Tako da je Otac i nju želio upoznati.

Zajedno smo doputovali u Rim. Moja je majka bila jednostavna, povučena žena, malo je govorila i brinula se oko toga što će reći Ocu. Međutim, ono što se dogodilo, bilo je neočekivano. Otac je došao u dnevnu sobu i pozdravio ju s toliko ljubavi da je moja majka bila potpuno razoružana – činila se kao da je druga osoba, izgubila je svu svoju stidljivost i čak postala razgovorljiva! Razgovarali su pola sata kao da se poznaju cijeli život. Sveti je Josemaria, poput dobrog oca, znao kako učiniti da se ljudi osjećaju udobno.

Velečasni Ferdinando Rancan rođen je u gradu Tregnago (Verona)14.lipnja, 1926. Diplomirao je biologiju na Sveučilištu Sapienza, Rim. U veroni se zaredio za svećenika. Objavio je nekoliko knjiga: In quella casa c'ero anch'io („I ovdje sam živio“, izdavač Fede e Cultura), Il senso del vivere („Smisao života“, ARES), i, privatno objavljene, La moneta del tempo: un calendario per l’anima („Vrijednost vremena: kalendar duše“); Ricevi anello questo: riflessioni sul matrimonio e la famiglia („Primi ovaj prsten: razmišljanja o braku i obitelji”), Là dove cielo e terra si incontrano: sulla preghiera cristiana e la Messa (Tamo gdje se spajaju nebo i zemlja: kršćanska molitva i Misa); i Fiori di melograno („Cvijeće nara”).