Selo koje se zove Emaus

Kristovo uskrsnuće u ranim satima nedjeljnog jutra činjenica je koju Evanđelje jasno i čvrsto donosi. Prva svjedočanstva o praznoj grobnici nude nam svete žene i apostoli Petar i Ivan. Jedno koje je za svetog Josemariju imalo posebno značenje bilo je objavljivanje Isusa učenicima u Emausu.

Kristovo uskrsnuće u ranim satima nedjeljnog jutra činjenica je koju Evanđelje jasno i čvrsto donosi. Prva svjedočanstva o praznoj grobnici nude nam svete žene i apostoli Petar i Ivan; i tada različita pojavljivanja Uskrsnuloga Isusa. Jedno koje je za svetog Josemariju imalo posebno značenje bilo je objavljivanje Isusa učenicima u Emausu, koje u detalje donosi Evanđelje po Luki.

Znamo kako događaj počinje. „I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga - bijaše uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24:13–16).

Iz detalja koje nam donosi sveti Luka može se činiti lako locirati selo u koje su putovali Kleofa i drugi učenik. Međutim, nema mnogo mjesta u Svetoj Zemlji u kojima su vrijeme i povijesni događaji toliko promijenili stvari, da bi nekoliko različitih mjesta moglo biti Emaus o kojem govori Evanđelje. Neka su vjerojatnija, zato što se podudaraju sa znanstvenim istraživanjima i zato što su i danas mjesta hodočašćenja.

“Emmaus” zapadno od Jeruzalema

Prvo moguće mjesto jest grad zapadno od Jeruzalema kojemu je u Starom Zavjetu dano ime Emaus. 165.godine prije Krista, seleukidska vojska vođena Nikanorom i Gorgijom, utaborena na ovom mjestu, pretrpjela je težak poraz od strane židovskih pobunjenika koje je predvodio Juda Makabejac (usp. 1. Mak 3:38 – 4:25). Tamo je također izgrađena i tvrđava u tom istom razdoblju (usp. 1. Mak 9:50), čiji ostaci postoje i danas. Njezin strateški položaj – na cesti između luke Jaffa i Jeruzalema, gdje završava dolina i uzdižu se središnje planine Palestine – natjerala je Rimljane da je učine velikim administrativnim centrom, polovicom prvog stoljeća prije Krista. Međutim, u ponovljenom napadu na rimske kohorte spaljena je i sravnjena sa zemljom 4.godine prije Krista. Vjerojatno je obnovljena 66.-67.godine nakon Krista jer je povjesničari Flavije Josip i Plinij uključuju u listu glavnih gradova toga područja, a Vespasijan ju je pokorio u svom pokretu za suzbijanje židovskih pobuna. Tada je nazvana Nikopolis, „Grad Pobjede“, i to je ime potvrđeno kada joj je dodijeljen naslov rimskoga grda 223.godine.

Najstariji svjedok koji Emaus-Nikopolis izjednačava s Emausom iz Evanđelja datira iz trećeg stoljeća nakon Krista: Eusebije iz Cezareje, u svoj djelu Onomasticon, listi biblijskih mjesta nacrtanih oko 295.godine nakon Krista, kaže da se „Emaus, iz kojeg potječe Kleofa, koji se spominje u Evanđelju svetoga Luke, danas zove Nikopolis, i važan je grad u Palestini.“ I sveti Jeronim, potvrdivši ovu teoriju dok je Eusebija prevodio na latinski, također nam govori da je 386.godine hodočastio u „Nikopolis, prije zvan Emaus, gdje je naš Gospodin, prepoznat u lomljenju kruha, posvetio kuću Kleofe i učinio je crkvom“(Sveti Jeronim, Epistola CVIII. Epitaphium Sanctae Paulae, 8).

Bazilika u antičkom Nikopolisu.

Tijekom bizantinskog vremena, između četvrtog i sedmog stoljeća, Emaus-Nikopolis mora da je imao mnogo kršćanske populacije jer je bio biskupijsko središte. 638.godine nakon Krista Arapi su ušli u Palestinu i osvojili grad, koji se otada zove Amwas. Iako je rečeno da je evakuiran dvije godine ranije zbog kuge, ipak je i dalje bio glavni grad toga područja tijekom perioda islamske vladavine. U lipnju 1099.godine bila je to posljednja tvrđava koju su osvojili Križari na svom putu prema Jeruzalemu, a u dvanaestom stoljeću, tijekom kršćanskih kraljevanja, izgrađena je kršćanska crkva na ruševinama bizantske bazilike.

Sve do toga vremena tradicija koja je Nikopolis izjednačavala s mjestom gdje se uskrsli Isus pokazao dvojici učenika zadržana je, usprkos neslaganja s riječima svetog Luke koji je rekao da je Emaus šezdeset stadia (oko sedam milja) od Jeruzalema. Nikopolis je stotinu i šezdeset stadia, drugim riječima, ralzika od preko osamnaest milja. Iako su istraživači priložili različite hipoteze kako bi to objasnili, oslabilo je izjednačavanje Nikopolisa s Emausom iz Evanđelja, crkva im je napuštena nakon što su Križari otišli, i kršćani su nestali iz grada sve do kraja devetnaestog stoljeća. Na inicijativu blažene Marije iz Betlehema, karmelićanke, 1878.godine je kupljena zemlja na kojoj se nalaze ostaci crkve i još su jednom počela hodočašća. Arheološka istraživanja obavljena 1880. i 1924., i ona koja su trenutno u tijeku, otkrila su ostatke dvaju bizantinskih bazilika i srednjovjekovne crkve, crkve Križara, izgrađene kamenjem od ruševina dvaju bazilika.

Još jedan Emaus: sjeverno od Jeruzalema

Još jedno mjesto koje bi moglo biti Emaus iz Evanđelja je maleno selo El Qubeibeh, smješteno na antičkoj rimskoj utvrdi nazvanoj Kastelum Emaus, točno šezdeset stadia sjeverno od Jeruzalema. Franjevci koji su tamo stigli 1355.godine otkrili su neke lokalne običaje koji su bili temelj za izjednačavanje tog sela s Kleofinim selom. Prva iskapanja, krajem osamnaestog stoljeća, otkrila su ostatke križarske bazilike koja se ugradila u prethodnu strukturu, te također i tragove srednjovjekovnog sela. 1902.godine izgrađena je neo-romanička crkva, uključujući ono što je ostalo od prethodne, i ta stoji još i danas.

Na Uskrs 2008.godine, papa Benedikt XVI osvrće se na činjenicu da se još uvijek nije u potpunosti definirao Emaus o kojem Evanđelje govori. „Postoje brojne hipoteze, i to je samo po sebi sugestivno, jer to znači da možemo misliti da se Emaus zaista nalazi svugdje: cesta prema Emausu, cesta je svakog kršćanina, čak i svakog muškarca i žene. Uskrsnuli Isus postaje nam suputnik na našem putovanju kako bi ražario vatru vjere i nade u našim srcima, i kako bi razlomio kruh vječnoga života“ (Benedikt XVI, Angelus, 6.travanj 2008.).

Uskrsnuli Isus postaje naš suputnik kako bi ražario vatru vjere i nade u našim srcima ”

„Dva su učenika išla u Emaus. Bio je uobičajen put kao što je put tolikih drugih pješaka. Tada im se sasvim neupadljivo pridruži Isus. Razgovor s njime rastjerao je umor. Predočavao sam prizor. Dan na izmaku, a lagani povjetarac u zraku. Okolo naokolo polja. Pšenica je skoro sazrela, stara maslinova stabla svjetlucaju srebrnasto u nestajućem svjetlu.“ (Prijatelji Božji, 313).

Prisutnost našeg Gospodina morala ih je nadahnuti velikim povjerenjem, jer sa samo nekoliko rečenica, učinio je da mu otvore svoja srca. „On razumije njihovu bol. On prodire u njihovo srce i omogućava im da sudjeluju u životu koji prebiva u njemu“ (Susret s Kristom, no. 105). Njihove nade da će Isus osloboditi Izrael završile su razapinjanjem. Kada su napustili Jeruzalem znali su da mu tijelo nije više u grobnici, i da su žene rekle što su od anđela čule o njegovom Uskrsnuću; ali nisu u to vjerovali (Lk 24: 17-24). Bili su tužni i njihova je vjera slabila. Tada im je Isus rekao, „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?" Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.“ (Lk 24:25-27).

Večera u Emausu, Matthias Stom, nalazi se u Muzeju Thyssen-Bornemisza.

Kakav je to morao biti razgovor! Ali, „došavši u selo završava njihovo pješačenje. Oba učenika su – a da to nisu ni primijetila – u svojim srcima bila duboko pogođena riječima i ljubavlju utjelovljenog Boga. Oni žale što Gospodin ide dalje. On ih pozdravi i pričini se kao da ide dalje“(Prijatelji Božji, 314). Međutim, „oba ga učenika zaustave i zamole da ostane“ (Susret s Kristom, 105). Molili su ga, „Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!“ (Lk 24:29). Isus je ostao, i „dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: "Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?"“ (Lk 24: 30-32).

Osvrćući se na ovaj odlomak, sveti ga je Josemaria također primijenio i na apostolat onih kršćana koji su, usred svijeta, pozvani učiniti Krista prisutnim u svim sferama u kojima sami žive i rade (usp. Susret s Kristom, 105).

„‘Nije li gorilo srce u nama dok nam je putem govorio?’ Te riječi učenika iz Emausa morale bi se – ako si pravi apostol – čuti iz usta tvojih kolega nakon što su tebe susreli na svojem životnom putu.” (Put, 917).

Sada cijeli svijet postaje Emaus, jer je Gospodin otvorio sve božanske putove na zemlji ”

Naš se Gospodin odlučio Kleofi i njegovom prijatelju pridružiti na sasvim obični način, poput nekog putnika, bez da ga oni odmah prepoznaju. To je poput trideset godina njegovog skrovitog života. .

Reakcija učenika iz Emausa, koji su odmah ustali i vratili se u Jeruzalem (usp. Lk 24:33), lekcija je nama svima. „Dok je Krist lomio kruh, otvaraju se Kleofi i njegovom prijatelju oči! No, upravo ako on i nestane pred našim očima, mi ćemo biti kadri da se ponovo dadnemo na put dok ne nastupi noć, da drugima govorimo o Njemu, jer tolika radost ne može stati samo u jedno srce. Put u Emaus… Kakvo li je prizvuk Bog dao tom imenu. Emaus – to je čitav svijet, jer Gospodin je otvorio Božje putove na zemlji.” (Prijatelji Božji, 314).