Sve je u redu

Poseban iskaz milosti sv. Josemarije Escriva

Dagmar je Kanađanka, evangeličke je vjere i radi kao savjetnica za nekretnine. Kada se njezina majka smrtonosno razboljela utekla se sv. Josemariji.

Moja majka više nije mlada i ima zdravstvene probleme.

U prosincu 2005. godine teško se razboljela. Ona sama mislila je da je riječ o srčanom infarktu. U tri sata ujutro me nazvala.

Odvezle smo se do bolnice, gdje su je liječnici pregledali od glave do pete. Nervozno smo čekale rezultate. Riječ je bilo o sepsi, a osim toga utvrđeno je puknuće na žučnom mjehuru. O moj Bože!

Mogla je umrijeti unutar 24 sata. Magnetsko rezonantna tomografija pokazala je da je žučni mjehur bio toliko težak, da je puknuo i pritom prignječio vodove za žuč.

Jedina mogućnost bila je operirati i pritom odstraniti žučni mjehur i dio crijeva kako bi se na taj način moglo sanirati žučne vodove. Ta vrsta operacije traje najmanje dvanaest sati. Doktor Sharif Hanah, šef jednog od timova kirurga, trebao je izvršiti operaciju.

Pogledao je nalaze MRT-a u bolnici u Torontu.

Pokazao mi ih je. Vidjele su se same ozljede i puknuća. Napravljen je još jedan MRT moje majke. Rezultati iz Sunnybrooka potpuno su se podudarali s prvim rezultatima. Sveukupno su dakle izrađena dva MRT-a i dvije laboratorijske analize u različitim bolnicama. Operacija je dogovorena za 26. rujna.

Monique je poduzela sve moguće kako bi me 25. primio prelat Opusa Dei. (Bio je upravo u posjetu Kanadi) Prvo što mi je rekao, bilo je: „Sve će proći dobro.“ Te je dodao, da će 85.000 članova Opusa Dei moliti za nju. Postojala je vjerojatnost od 30 % da moja majka neće preživjeti operaciju.

U 7 sati su je odveli u operacijsku dvoranu.

I što se dogodilo u 8 sati?

Doktor Hanah mi je rekao: „Dagmar, pričekajte jedan trenutak,

moram još jednom pregledati Vašu majku. Vraćam se odmah.“ Pregledao je moju majku, vratio se natrag i povukao me na stranu. Sjeli smo na jedno mirno mjesto gdje mi je ispričao u povjerenju: „Ja sam pobožan kršćanin. Jutros sam imao predosjećaj. Osjećao sam da će sve divno uspjeti.“

U deset do dvanaest zvonio je telefon. Bio je to doktor Hanah. „Dagmar, nisam mogao vjerovati. Odstranio sam žučni mjehur i preda mnom su se nalazili žučni vodovi. Bili su potpuno u redu. Napravio sam rendgensku snimku kako bih vidio ima li pukotina, ali nisam mogao otkriti ni jednu. Tada sam pomoću radioskopije sve pogledao još temeljitije. Ponovo nisam našao ništa sumnjivo. Tada sam je ponovo zatvorio. To je sve što sam učinio. Sve je u redu.“

Pri kontrolnom pregledu dva tjedna poslije pitala sam doktora Hanaha: „Vjerujete li da se u slučaju moje majke dogodilo čudo? Podsjećam Vas da je on jedan od najboljih kirurga u Torontu." Odlučno me pogledao i rekao: „DA“