„Razmišljajte o činjenici da je jedna od glavnih karakteristika duha našeg Oca [svetog Josemarije] bilo čudesno pobjeđivanje samog sebe – u toliko velikom srcu, u duši koja je sezala tako visoko – u ljubavi i malim stvarima, svemu onome što bi primijetio samo učenik pun ljubavi. Domine, ut aperiantur oculi nostri (Mt 20:33). Otvori nam oči Gospodine! Potrudimo se osigurati da naša ljubav prema Gospodinu neće nestati kroz pukotine nebrige za naoko možda beznačajne stvari, koje uopće nisu takve u Božjim očima jer sve je veliko što se učini iz ljubavi.

Riječi na koje sam vas upravo upozorio, koje ste sami jako često čuli s usana našeg Oca ili ste čitali u njegovim djelima, bile su poput refrena kojeg je neprestano ponavljao. Tako je bilo osobito kada bi primijetio malene propuste ljubavi u liturgijskim djelima koje bi slučajno učinio ili kada bi ga rastužilo vidjeti ljude koji slabe u vjeri jer malene detalje proglašavaju nebitnima. Neprestano nam je ponavljao s nadnaravnom tvrdoglavosti (ovaj termin nije manjak poštovanja, već izraz sinovske zahvalnosti): „Djeco moja, ništa nije nevažno“…

Oni koji ustraju u težnji da budu vjerni malenim stvarima svakoga dana osjetit će kako ih naš Otac potiče da imaju veliku dušu, spremni za let s ljubavi koja je prekrasna u Božjim očima.” (Pismo, 30.rujna, 1975., 41)