Sveti Josemaria Escriva, osnivač Opusa Dei. Kada god bi ovaj pisac svojim prijateljima spomenuo ovo ime tog suvremenog sveca, njihova bi reakcija bila: „Tko je on?“ Tada bih objasnio njegovu teologiju rada koja je okosnica njegova učenja.
Rad je Božji dar nama. Kroz rad se mi ostvarujemo jednako kao što i zarađujemo za život. Koristiti svoje ruke i umove kako bismo nešto stvorili ili proizveli, dio je našeg života na zemlji. To je dio Božjeg plana za nas. To je razlog zašto nam je dao dvije ruke tako vješto smišljene da s njima možemo toliko toga raditi: držati, upravljati strojevima, svirati glasovir i činiti tisuće drugih stvari.
Raditi dakle moramo kako bi preživjeli. Neka ne jede onaj tko i ne radi, upozoravali su stariji među prvim kršćanima. Biti lijen znači gladovati, fizički te također i duhovno, jer lijenost je daleko od Boga. Svetom Josemariji, međutim, rad ne predstavlja samo izvršavanje nečega što nam je stavljeno na teret. Trebamo raditi s vjerom, nadom i ljubavi.
On kaže: „Kada iskreno želite živjeti po vjeri, nadi i ljubavi, obnavljanje vašeg predanja ne znači ponovo preuzeti ono što je bilo odbačeno. Kada tu zaista postoji vjera, nada i ljubav, obnavljanje znači ostajanje u Božjim rukama…“
Ako imamo vjeru, nećemo nemarno obavljati svoj posao, jer smo svjesni da nas Bog gleda. Usprkos poteškoćama s kojima se susrećemo na našem radnom polju, ustrajat ćemo jer znamo da će jednog dana, negdje nešto dobro proizaći iz svega. Nada nikada ne napušta onoga tko vjeruje.
Ljubav bi idealno trebala biti dio našega rada. Rad obavljen cijelim srcem uvijek je bolji od onoga učinjenog s pola srca. Jer voli ono što radi, osoba koristi sve svoje moći i talente kako bi došla do rezultata vrijednog svoga imena i ponosa. Čak i ako je ono što je napravljeno od malenog značaja, ipak se postignuće visoko cijeni jer je učinjeno iz ljubavi. „Sve učinjeno iz ljubavi jest važno, bez obzira na to koliko se maleno činilo,“ kaže svetac.
Kada se rad učini iz ljubavi, tada postaje više od rada; postaje molitva i zahvala izražena ne riječima, nego djelima. Uz to, radnik svoj rad prikazuje kao sveti prinos Svemogućemu, posvećujući posao i posvećujući sebe. Vođena ovom mišlju, izvrsnost postaje nadahnuće kršćanskog radnika.
Ako je izdavač, teži tiskati čiste primjerke, bez grešaka. Ako je učitelj, ulaže nadnaravni trud kako bi njegovi učenici naučili. Ako je stolar, izrađuje prekrasne i prelijepe komade iz drveta. Ako je inženjer, ono što izrađuje bit će i prekrasno i izdržljivo. Sve ovo, ako se posveti Bogu, postaje molitva, Bogu jednako draga baš kao i ona koja se pjeva u kapelicama.
Evo donosim citate svetog Josemarije: „Možeš biti siguran da upravo kroz okolnosti svakodnevnog života, upravljanim i dozvoljenim iskonskom mudrosti božanske Providnosti, prilazimo bliže Bogu. Ali nećemo doći do cilja ako ne težimo svoj posao dobro završiti; ako susprežemo trud koji ulažemo u početak stvari koje odrađujemo s ljudskim i nadnaravnim ciljem; ako svoj rad ne obavljamo najbolje što možemo, a ako je moguće čak i bolje od najboljeg…“
Svi mi možemo postati sveci samo ako ostanemo tu gdje jesmo i odrađujemo uobičajene poslove, ako prikazujemo to što radimo, bez obzira koliko nevažno bilo, našem nebeskome Ocu.
E.C. Dioko. 26.lipanj, 2004.