Josemaria Escriva. Osnivač Opusa Dei - Osnivač Opusa Dei Sv. Josemaria Escriva, njegov život iz dana u dan, učenja o svetosti, apostolat, laici, Katolička Crkva. Svjedočanstva o Opusu Dei http://www.hr.josemariaescriva.info/ <![CDATA[Molim, hvala i oprosti – tri ključne riječi za bračne parove ]]> “Molim,” “Hvala,” “Oprosti.” Papa Franjo nas podučava da, iako je ove riječi lakše reći nego ih ozbiljno i misliti, one su apsolutno potrebne. One su dio lijepoga ponašanja, izražavaju naše poštovanje i želju za dobro drugoga.

“Ako želimo da nam brak sačuva svoju početnu ljepotu i nježnost, i žena i muž svakoga dana trebaju obnavljati svoju ljubav i to kroz žrtvu, uz osmijeh, kaže sveti Josemaria i preporučuje supružnicima da po pokušaju nadvladati malo po malo svakoga dana kako bi osigurali da im brak uvijek ostaje mlad i svjež kao prvoga dana.

Molim
Riječ „molim“ podsjeća nas da trebamo biti ljubazni, puni poštovanja i strpljenja prema drugima, uključujući i one koji su nam najbliži. Poput Isusa, i mi moramo stajati na vratima i kucati, kaže papa Franjo na audijenciji 13.svibnja, 2015

Zaruke bi trebale biti vrijeme rasta u ljubavi i upoznavanja. Kao i u svakoj školi ljubavi, sve treba biti nadahnuto ne željom za primanjem, već duhom darivanja, razumijevanja, poštovanja i ljubaznog ophođenja. Razgovori, 105.

Što se tiče bračne čistoće supružnicima kažem da bez straha izražavaju svoju ljubav. Štoviše, upravo je ta naklonost temelj njihove obitelji. Što Gospodin od njih očekuje, to je međusobno poštovanje, odanost u odnosima, tankoćutnost, naravnost i umjerenost. Susret s Kristom, 25

Parovi imaju milost bračnog statusa – milost primljenu u Sakramentu braka – koja im omogućuje živjeti sve ljudske i kršćanske vrijednosti u svom bračnom životu: razumijevanje, dobar humor, strpljenje, opraštanje, tankoćutnost u međusobnim odnosima. Važno je ne prestati se truditi, ne popustiti nestrpljenju, ponosu ili osobnim opsesijama. Kako bi ovo postigli i muž i žena trebaju rasti u nutarnjem životu i od Svete Obitelji učiti svakodnevno živjeti s nadnaravnim, a u isto vrijeme učiti se i vrijednostima kršćanskog doma. Ponavljam, Božje milosti neće nedostajati. Razgovori, 108

Svaka bi kršćanska kuća trebala biti oaza vedrine, u kojoj se usprkos sitnim neslaganjima osjeća ona duboka i iskrena ljubav i onaj duboki mir, koji je plod stvarne i žive vjere. Susret s Kristom, 22

Vjera i nada moraju zračiti spokojstvo s kojim supružnici svladavaju svoje velike i male brige, kojih svugdje ima, mir u radosnoj ustrajnosti pri ispunjavanju vlastitih dužnosti. Tako će ljubav sve nadahnuti i dovesti do toga da se dijele radost i tuga, da se ne zaboravi na osmijeh, da se zaborave vlastite brige, da bi se tu za drugoga živjelo, saslušalo supružnika ili djecu i pokazala im se istinska ljubav i razumijevanje prelazeći preko malih zapreka, koje bi inače egoizam mogao pretvoriti u brda; da se velika ljubav stavi u male stvari, od kojih se sastoji dnevni zajednički život. Susret s Kristom, 23

Ljubav je.. dijeliti istu misao, živjeti za voljenu osobu, ne pripadati sebi, već se sretno i slobodno, srcem i dušom, podložiti volji drugoga.. a u isto vrijeme i svojoj vlastitoj.Brazda, 797

Tajna bračne sreće leži u svakodnevnim stvarima, ne u sanjarenjima. Leži u pronalaženju skrivenih radosti prilikom dolaženja kući svakoga dana, u nježnom ophođenju s djecom, u svakodnevnom radu u kojem sudjeluje cijela obitelj; u dobrom humoru usprkos poteškoćama s kojima se treba suočavati sportskoga duha; u najboljem iskorištavanju svih pogodnosti što ih donosi moderna civilizacija kako bismo bili uz djecu, kako bi nam kuća bila ugodna, a život jednostavniji.Razgovori, 91

Nježno se brinite za svoju djecu, pomažite im svojim dobrim primjerom zajedništva, ljubavi i razumijevanja, kako se nikada ne bi sjećali da su vidjeli roditelje gdje se svađaju. Bit ćete tisuću puta blagoslovljeni. To je najbolji način odgoja djece: kada se muž i žena istinski vole, u svemu: u dobru i zlu. (Sv. Josemaria, bilješke s druženja, Peru, 25.srpnja, 1974.)

Hvala!
Kao drugo, „Hvala!“. Dostojanstvo ljudske osobe i socijalna pravda znači da se trebamo odgajati u zahvalnosti. Za kršćanina, zahvalnost je vrlina koja raste iz samog srca vjere, podsjeća nas papa Franjo tijekom iste audijencije.

Ljudska je ljubav dar kojeg vam Bog daruje. Niste li zahvalni za tu ljubav? Zahvalite mu na tome! Žene, zahvalite mu za svoje muževe, a oni neka zahvale za vašu spremnost i osjećajnost (Sv. Josemaria, bilješke s druženja, Argentina, 21.lipanj, 1974.)

Ako želimo da nam brak sačuva svoju početnu ljepotu i nježnost, i žena i muž svakoga dana trebaju obnavljati svoju ljubav i to kroz žrtvu, uz osmijeh. Razgovori, 107

Jako volite svoju ženu. Ona je najljepša žena na svijetu. Bog je nju izabrao u cijeloj vječnosti baš za tebe. (Sv. Josemaria, bilješke s druženja, Argentina, 21.lipnja, 1974.)

Budi zahvalan svojim roditeljima jer su ti podarili život, kako bi mogao postati dijete Božje. - I budi još zahvalniji ako su prvo sjeme vjere, pobožnog života, tvog kršćanskog puta ili pak tvog zvanja, oni posijali u tvoju dušu. Kovačnica, 19

Oprosti
Treća ključna riječ je „oprosti“. To je najbolji način za sprječavanje razaranja zajedničkog života. Supružnici, ako se ikada posvađate, nemojte dozvoliti da završi dan bez da se ispričate i izmirite jedno s drugim, preporučuje papa Franjo.

Ponekad same sebe shvaćamo preozbiljno. Svatko se od nas ponekad razljuti. Ponekad jer je to potrebno; a ponekad jer nam nedostaje duha mrtvljenja. Važno je pokazati, osmijehom koji ponovo vraća obiteljsku toplinu, da ovi izljevi ljutnje ne uništavaju ljubav. Jednom riječju, život muža i žene sastoji se od ljubavi jednog prema drugome i ljubavi prema djeci, jer na takav način vole Boga. Razgovori, 108

Svatko tko kaže da ne može podnijeti ovo ili ono, ili kome je teško zadržati mir, pretjeruje,a sve da bi se opravdao. Trebamo moliti Boga za snagu da nadvladamo svoje hirove i da zadobijemo kontrolu nad samim sobom. Kada izbije naš temperament, gubimo kontrolu nad situacijom. Riječi postaju teške i gorke i završavamo u vrijeđanju i ranjavanju, čak i ako to nismo željeli. Razgovori, 108

Svi trebamo naučiti šutjeti, čekati i reći stvari na pozitivan i optimističan način. Kada se muž naljuti, trenutak je za ženu da bude osobito strpljiva dok se on ne smiri i obrnuto. Ako postoji istinska ljuba i prava želja da je se produbi, jako će se rijetko dogoditi da oboje u isto vrijeme izgube kontrolu. Razgovori, 108

Kanite se oholosti, jer ona je najopasniji neprijatelj vašeg bračnog života: kod vaših prepirki ni jedno od vas dvoje nema pravo. Onaj koji je bolje raspoložen trebao bi pomoći da se neraspoloženje odloži za kasnije. A kasnije – u četiri oka, samo se prepirite, jer vi ćete se potom odmah pomiriti. Susret s Kristom, 86

Opraštati. Opraštati svom dušom i bez sjenke zlopamćenja. Stav je to uvijek velik i plodan. To je bila gesta Kristova u trenutku kada su ga pribijali na križ: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“, otkuda je došlo tvoje i moje spasenje. Brazda, 805

Budimo iskreni – normalno je da obitelj bude jedinstvena. Mogu biti različitosti, ali to je potpuno normalno. U određenom smislu to čak dodaje poseban ton našem dnevnom životu. Ovi su problemi nevažni, vrijeme će ih razriješiti. Ono što ostaje čvrsto je ljubav – istinska i iskrena ljubav koja dolazi iz velikodušnosti i koja sa sobom donosi brigu za druge i koja omogućava članovima obitelji da osjete poteškoće jedni drugih i da dođu do taktičkih rješenja. Razgovori, 101

Tužiš se kako te ne shvaća.. Uvjeren sam kako sve moguće čini kako bi te shvatio. Ali, kad ćeš se ti malo potruditi shvatiti njega? Brazda, 759

Izboli su te tuđi jezici. To te još više boli, jer je došlo iznenada. Postupi nadnaravno: oprosti. Dapače, zamoli oproštenje. Takav će ti postupak donijeti duhovnu korist - bit ćeš slobodniji od stvorova. Put, 689

Govorio je – bez hinjene poniznosti – onaj naš prijatelj: „Nisam trebao učiti opraštati, jer me je Gospodin naučio ljubiti“. Brazda, 804

Ne mrziti neprijatelja, zlo ne uzvraćati zlim, odreći se osvete, oprostiti a ne neoprostiti: onda, ali – nemojmo se zavaravati – i danas se u tome vidi neuobičajen, vrlo herojski i skoro nenormalni postupak. Tako daleko seže osrednjost stvorenja. Isus Krist koji je stigao za spas svih i koji želi da kršćani sudjeluju na njegovom djelu otkupljenja, želio je svoje učenike – tebe i mene – podučavati u velikoj i iskrenoj, daleko plemenitijoj i jačoj ljubavi. Prijatelji Božji, 225

Sigurno nam se ponekad čini da se sve odvija po našim predodžbama, ali to obično kratko traje. Živjeti znači uhvatiti se u koštac s teškoćama, u srcu doživjeti radosti i nevolje; i upravo tu se kuju hrabrost, strpljenje, velikodušnost i vedrina, koje čovjek može postići. Prijatelji Božji, 77

Vedar zato što uvijek doživljavamo opraštanje i za sve postoji lijek – osim za smrt, a za djecu Božju je smrt život. Vedar je konačno možda samo zato kako bi mogao razumno postupiti, jer tko ostaje smiren, kadar je da bolje razmisli, da izvaže za i protiv, da pravilno ocijeni predvidljive posljedice svojih planova i da onda razborito i odlučno postupi. Prijatelji Božji, 79
]]>
<![CDATA[Očevi, pričajte nam!]]> Daniel Plazek inženjer je iz mjesta Pittsburgh, Pennsylvania. On i njegova supruga Luisa imaju sedmero djece u dobi od 12 do 26 godina. U ovom razgovoru Daniel dijeli s nama svoj pogled na brak, očinstvo te nudi neke praktične savjete za mlade roditelje.

Recite nam nešto malo o sebi i svojoj obitelji.
Rođen sam i odrastao u Pittsburghu. Četvrti sam od sedmero djece. Odgajan sam kršćanski, roditelji su mi davali primjer jednostavnog života. Na odmor smo odlazili u posjet baki i djedu u Milwaukee.
To se činilo egzotično i jako daleko! Božjom sam providnošću na Sveučilištu u Pittsburghu upoznao Luisu, svoju buduću ženu (iz obitelji s desetero djece). Studirala je električno inženjerstvo i dijelila ju je godina ili dvije od diplome kada smo se vjenčali. Donijela je hrabru odluku i napustila svoj studij te stekla diplomu majke na puno radno vrijeme. Sretno smo vjenčani već 31 godinu i imamo sedmero djece u dobi od 12 do 27 godina (tri prekrasne kćeri i četiri vrijedna sina). Još uvijek živimo u Pittsburghu i drago nam je što u susjedstvu imamo katoličko sjemenište. Istinski smo blagoslovljeni što smo imali priliku da Luisa ostane kod kuće i odgaja našu djecu. Svakoga dana svjedočim plodovima njezinog rada prilikom odrastanja naše djece.

Što radite profesionalno i kako to kombinirate s poslom jednoga oca?
Već sam gotovo 16 godina inženjer u jednoj firmi koja dizajnira i proizvodi testove i simulacijsku opremu za zračnu i drugu industriju. Posao je od mene zahtijevao putovanja i udaljenost od obitelji. To je bilo teško. Međutim, bio sam uvjeren da je Božji poziv za mene bio da budem zaštitnik svoje obitelji. Dakle: brak i iskustvo očinstva učvrstilo me i postao sam bolji u svom poslu. Znam previše ljudi koji su definirani svojom karijerom. I ja sam nekada bio takav. Sada me označava moj istinski poziv muža i oca, a imam i posao.

Papa Franjo moli nas da se trenutno jako molimo za obitelj. Što je po Vašem mišljenju najveći izazov s kojim se danas suočavaju obitelji?
U svijetu smo, ali smo pozvani ne biti od svijeta. Ne sviđa nam se uvijek misliti na to kako je Sotona aktivan i otkriva se u našim grijesima. Nema mu većeg zadovoljstva nego udaljiti svete muškarce i žene, mlade i stare, od Gospodina. Možemo ga vidjeti na TV-u, u filmovima, na ulicama, u ogovaranjima na poslu pa čak i u dječjim knjigama. Trebamo biti budni! Sveti je Otac u pravu! Trebamo moliti da dobre svete obitelji ostanu zaštićene, da rastu u vjeri, nadi i ljubavi, da nastave biti temelji društva i da svijetu predstave blagoslove obitelji.

Obitelj sa sedmero djece daleko je iznad današnjeg nacionalnog prosjeka. Je li teško biti otac sedmero djece? Jesu li Vaša djeca sretna?
Čuo sam da je potrebno oko 2,3 djeteta po obitelji da bismo samo održali populaciju. U zapadnome svijetu, većina zemalja ne dostiže taj kriterij tako da je s praktičnog gledišta, potrebno rađati djecu. Ali još važnije, živjeti svoj brak u skladu s prirodnim zakonom radije nego protiv njega, donosi brojne blagoslove, uključujući i djecu. A kakav su tek ona blagoslov! Naravno, postoje izazovi. Težak je to posao, može vas umoriti i zahtijeva novac za hranu, odjeću, kuću i školovanje. Ali s Bogom, sve je moguće. S bračnom obvezom, s ljubavi supruge i majke i s Bogom na svojoj strani, sedam se i ne čini tako puno.

Mislim da sva moja djeca shvaćaju prednost koju im donosi dolazak iz velike obitelji i koliku im dobrobit i sreću donose braća i sestre (uglavnom, većinu vremena). Iako brojčano nadmašuju mamu i tatu, nikada im nije manjkalo pažnje, potpore i pomoći. Uvijek smo bili i uvijek jesmo zahvalni za priliku koju imamo da volimo i pazimo svoju djecu (čak i kada su odrasli).

Dok imamo veliku obitelj, nikada se ne osjećamo usamljenima. Nikada nećemo sami patiti. Nikada nam neće nedostajati potpora bilo kakve vrste i nikada nećemo zaboraviti koliko nas Bog istinski voli jer njegovu ljubav vidimo otkrivenu u svojoj obitelji.

Kako gledate na svoju ulogu oca u obitelji?
Tijekom godina bilo je trenutaka kada sam se svojoj djeci osjećao više kao dostavljač nego otac. Dolazio bih kući s puta i provodio večeri i vikende razvozeći ih s mjesta na mjesto. Ali danas vidim da su svi naši kratki razgovori u autu dok idemo s nogometa, treninga, i slično bili dobre prilike za podučavanje, razumijevanje i pomoć mojoj djeci.

Najviše se molim da svojoj djeci dam dobar primjer života po Evanđelju, ljubavi i potpore prema Katoličkoj Crkvi i života u poslušnosti prema Božjem planu za nas. Budući da nisam savršen, oslanjam se na pomoć Duha Svetoga te ljubav i potporu svoje supruge koja mi pomaže da budem bolji otac i muž.

Vaše dvije najstarije kćeri više ne žive s vama: Erin se nedavno udala dok je Kathryn otkrila poziv u Opus Dei koji teži traženju svetosti u poslu i živi u inozemstvu. Kako su te promjene utjecale na obitelj?
Kathryn poziv u Opus Dei nije ništa drugo nego veliki blagoslov njoj i našoj obitelji. Oduvijek je bila bistra, kreativna i nježna osoba. Ali njezin se život kao numerarije manifestira u kompletnoj radosti i predanosti njezinom pozivu. Kao što kažem, kada naraste, želio bih biti baš kao moja kćer! Možemo vidjeti koliko voli Boga kroz Djelo svaki put kada razgovaramo, čitamo njezina pisma, kada se vidimo preko Skypea ili imamo priliku posjetiti je. Vidjeti svoju djecu kako su sretna, ispunjena, radosna i toliko predana svojoj vjeri – nije li to ono čemu se svaki roditelj nada, na čemu radi i za što se moli?

Naša druga kćer Erin prošlog se svibnja udala za dobroga mladića. Ne mogu biti sretniji. Vjenčanje je bilo prekrasno. Bio je to temeljni kamen, ne samo te nove obitelji već za obje šire obitelji jer je to prvo vjenčanje ove generacije. Bio je to veliki obiteljski događaj. Moja najveća briga nije bila koliko će sve koštati, ili gdje će se odvijati ili nešto drugo vezano uz logistiku. Brinuo sam se hoću li plakati kao mala beba dok svoju kćer vodim do oltara. Uspio sam se sabrati i ne plakati.
Jednostavna poruka: Vjenčanje je samo jedan dan, brak je za cijeli život.

Luisa i ja smo blagoslovljeni jer nam žive u istoj ulici i tako se svakoga dana viđamo i gledamo ih kako rastu u svom obiteljskom životu. Molimo za njih i vjerujemo da će im životi biti kao i naši ispunjeni blagoslovima supružnika i roditelja.

Nakon gotovo trideset godina iskustva, kakav savjet možete dati mladim roditeljima?
Nakon trideset godina lijepoga braka, još uvijek griješim i učim iz svojih pogrešaka. Ali iz šire perspektive, nudim ove točke kao savjete:
1) Neka vam Bog bude središte života; u braku, obitelji i svakodnevnom poslu.
2) Dao vam je Crkvu: koristite je, sudjelujte, imajte od nje koristi.
3) Prigrlite Sakramente. Sve milosti koje iz njih proizlaze čine vas jačima.
4) Molite kao obitelj, zajedno. Čak i maleni blagoslovi dok izlazite kroz vrata na početku užurbanog dana dobra su stvar.
5) Svakoga dana živite svoje vjenčane zavjete: volite i skrbite jedno za drugo. To nije uvijek ni lako ni zabavno. Bit će trenutaka kada će vas osoba koju volite povrijediti. Tada se vratite na točke 1, 2, 3 i 4.
6) Učite o svojoj vjeri, čitajte o životima svetaca i učite o tome svoju djecu kod kuće i u školi. Pitat će: kako ćemo nahraniti milijune djece koja gladuju? Jedno po jedno dijete. Kako ćemo promijeniti svijet? Jedna po jedna obitelj, počevši od svoje.
7) Sve brige, osude i probleme koje ovaj svijet baci na vas mogu se nadvladati Njegovom prisutnosti u vašim životima.
8) Konačno nešto praktično. Nemojte živjeti iznad svojih mogućnosti, živite ISPOD njih. Iznenadit ćete se bez koliko stvari zapravo možete i koliko ćete biti sretni ne samo zato što imate više u banci, već i zato što možete biti darežljiviji.

Što Vam je najdraže u ulozi oca?
Ne mogu reći da mi je nešto najdraže. Imam toliko uspomena iz odrastanja svoje djece: držati novorođenče, zaspati dok čitaš priče za laku noć, sve rođendanske proslave koje je mama tako super organizirala, krštenja, jednostavna obiteljska pješačenja šumom, obiteljske večere, histerično smijanje tijekom igranja društvenih igara, Prve Pričesti, prvi dani u školi, vožnje biciklom, učiti voziti automobil, treniranje te posjeti hitnoj službi. Svako je dijete jedinstveni blagoslov, ponekad mi se čini da imam jednu veliku uspomenu gdje se sjećanja o svakom djetetu spajaju u veliku obiteljsku fotografiju.

Mislim da je cijelo očinstvo najbolji dio. Pomaže mi biti bolji sluga, bolji muž, bolji kršćanin i bolja osoba.
]]>
<![CDATA[Krist usred svijeta]]> Poznavati Isusa Krista
Ražari svoju vjeru. Krist nije neka prolazna pojava. Ni samo uspomena koja je ostala u povijesti.
On živi! "Jesus Christus heri et hodie, ipse et in saecula!", kaže sveti Pavao. - "Isus Krist jučer i danas, isti je - i uvijeke!"
Put, 584

Oprostite što se na to vraćam, ali je vrlo važno pratiti
pojedine Mesijine korake, jer On je došao da nam pokaže
put koji vodi Ocu. Zajedno s Njime otkrivamo da se i u
naizgled beznačajnim sitnicama mogu pridati nadnaravne
dimenzije; učeći od Njega sposobni smo u svakom trenutku
života u sebi osjetiti poticaje vječnosti; u
mogućnosti smo dublje shvatiti da je stvorenju potrebno
vrijeme povjerljivog razgovora s Bogom; da bismo s Njime
ophodili, da bismo Ga zazivali, hvalili, da bismo Mu
zahvaljivali ili da bismo jednostavno bili i uz Njega.
Prijatelji Božji, 239

Reci onome tamo da trebam pedeset ljudi koji Isusa Krista ljube nadasve.
Put, 806

Kamo sreće da su tvoje ponašanje i riječi takvi da svaki koji te gleda ili razgovara s tobom može reći: Ovaj čita život Isusov.
Put, 2

Već sam prije mnogo godina promatrajući tu osobinu
našega Gospodina došao do zaključka da je apostolat –
svaki oblik apostolata – preobilje unutarnjega života. Zato
mi se tako prirodno i tako nadnaravno čini ono mjesto u
Evanđelju, gdje se govori kako je Krist odlučio definitivno
izabrati prvu dvanaestoricu. Sveti Luka izvještava da je
Isus proveo cijelu noć moleći Boga
(Lk 6,12). Pogledajte
Ga i u Betaniji prije nego se dao na oživljavanje Lazara;
plakao je za prijateljem, te podigao oči prema nebu i molio:
Oče zahvaljujem ti što si me uslišao (Iv 11,41). To je
jasna pouka koju nam On daje: Ako svojim bližnjima želimo
pomoći i ako ih želimo dovesti do otkrića pravog smisla
zemaljskog života, onda ta želja mora imati svoj osnov
u molitvi.
Prijatelji Božji, 239

Radi se o tome da se posveti svagdašnji posao, da se sam
čovjek u tom poslu posveti i da se drugi ljudi posvete obavljanjem
vlastitog zanimanja: svatko ondje gdje se nalazi.
Moramo živjeti na taj način da bi
ljudi koje susrećemo mogli reći: To je kršćanin, jer on ne
mrzi, on razumije, on nije fanatik, jer se zna svladavati, jer se
zna žrtvovati, jer hoće mir, jer ljubi.
Susret s Kristom, 122

Kršćanski apostolat – tu mislim konkretno na apostolat
jednostavnog kršćanina, apostolat mušarca ili žene koji bez
nekih osobitosti žive među sebi ravnima – velika je kateheza,
u kojoj se osobnim kontaktom, pravim i iskrenim prijateljstvom
u ljudima budi glad za Bogom i pomaže im se da
otkriju neslućene obzore: naravno i jednostavno, kako već
rekoh, s primjerom žive vjere, s ljubaznom riječju, ali koja je
i puna snažne božanske istine.
Susret s Kristom, 149

Budite odvažni. Možete računati na Marijinu pomoć, "Regina
apostolorum". Naša draga Gospa znade svakomu od
svoje djece predočiti njegovu osobnu odgovornost a da se
pritom ne prestane ponašati kao Majka. Tko se Njoj približi i
tko promatra njezin život, tomu Marija uvijek čini neprocjenjivu
uslugu i vodi ga do Križa, da bi ga tako suočila s
primjerom Sina Božjega. I pri tom suočenju, koje je odlučno
za život svakog kršćanina, Marija se zauzima za to da sve
naše vladanje bude ispunjeno pomirenjem mlađega brata –
tebe i mene – s Očevim Prvorođencem.
Susret s Kristom, 149]]>
<![CDATA[Je li „Bog“ nepoznata riječ?]]> Ovaj govor na konferenciji na temu „Prenošenje kršćanskog identiteta danas“ održala je teolog Jutta Burggraf na konferenciji „Crkva i komunikacija, identitet i dijalog“, održanoj na pontifikalnom sveučilištu Svetoga Križa u Rimu, 27.travnja, 2010., nekoliko mjeseci prije svoje smrti.

Željela bih govoriti o prenošenju vjere. Našoj djeci, drugim članovima obitelji, prijateljima, susjedima i kolegama. Kuća naše vjere treba biti radosna, otvorenog tipa, otvorena svim ljudima, svih uvjerenja i svih okolnosti. Želimo sa svima razgovarati, baš kao što nas je to učio sveti Josemaria Escriva, osnivač Opusa Dei.

Je li „Bog“ nepoznata riječ?

Željela bih početi sa scenom koju je opisao Nietzsche prije više od stotinu godina. U svojoj knjizi „Sretna znanost“ (Die fröhliche Wissenschaft), ovaj nesumnjivo inteligentni filozof čini da luđak viče: „Tražim Boga! Tražim Boga! Gdje je Bog otišao? Reći ću vam: Bog je mrtav! Mi smo ga ubili! Najsvetija i najmoćnija stvar koju je svijet sve do sada posjedovao pala je krvareći pod udarcima našeg noža.“ Tada je luđak zašutio i pogledao svoju publiku; i oni su šutjeli, zureći u njega. Napokon je svoju lampu bacio na tlo, ona se razbila i nestala. „Uranio sam,“ rekao je, „moje vrijeme još nije došlo. Ovaj se golemi događaj još sprema i još nije dospio do uha čovječanstva.“ [1]

Danas, stoljeće kasnije, vidimo da je ovaj „golemi događaj“ dospio do ušiju velikog broja ljudi za koje je „Bog“ ništa više osim prazne riječi. Postoji govor o trajnoj „vjerskoj nepismenosti“, ignoriranja čak i najosnovnijih koncepata vjere. [2]

Neki su ljudi postavili pitanje može li dijete koje ne poznaje riječ „hvala“ biti zahvalno. Jer jezici ne izražavaju samo ono što mislim, već to i sadrže. U svakom slučaju jezik vrlo mudro oblikuje mišljenje. To možemo vidjeti uspoređujući različite jezike. Govoriti kineski ili francuski ne znači samo razmjenjivati riječi, već imati drugačije umne sklopove i poimati svijet u skladu s okolnostima pojedinog mjesta. Neka plemena u Sibiru, primjerice, imaju mnoge različite riječi za „snijeg“, ovisno o tome je li bijeli ili siv, ima li ga puno ili malo, je li star ili nov, dok arapski govornici imaju mnoge različite riječi za „konja“. Imajući to na umu možemo shvatiti zašto je car Karlo V rekao: „Koliko jezika govorim, toliko vrijedim kao čovjek.“ Što se tiče vjere, možemo zaključiti da ako živim u sekularnom svijetu i ne poznajem jezik vjere, ljudski je nemoguće za mene postati kršćanin.

Razumjeti srca ljudi današnjice

Ako želimo razgovarati o vjeri, trebamo biti svjesni atmosfere koja nas okružuje. Trebamo upoznati srca ljudi današnjice, njihove sumnje i nevolje, naše srce, s našim sumnjama i nevoljama.

Općenito govoreći, imamo brojne idole, poput zdravlja, „kult tijela“, ljepote, uspjeha, novca i sporta. Svaki od njih može preuzeti osobine nove religije. Kao što je spomenuo Chesterton, kada ljudi prestanu vjerovati u Boga, nije da u ništa ne vjeruju: vjeruju u bilo što.

I zaista se ponekad čini da sve ima jači kredibilitet, da je u sve lakše vjerovati, nego u istine kršćanske vjere. Moji studenti s prava ili kemije, primjerice, govore, s najboljim namjerama, o „reinkarnaciji“ Krista prije 2000 godina – očito im je poznatija riječ „reinkarnacija“ od „inkarnacije“. Vidimo utjecaj budizma i hinduizma na zapadu. Zašto ove religije imaju tako snažnu privlačnost? Misli se da ljudi žele ono što je egzotično, „liberalno“, neku vrstu religije ŕ la carte. Ljudi ne traže što je istina, nego što je atraktivno, ono što im se sviđa, ono što im odgovara: malo od Bude, malo od Šive, malo od Isusa iz Nazareta.

U prijašnjim se vremenima život doživljavao kao putovanje, napredak. Danas, međutim, život se smatra turizmom: nema kontinuiteta, samo diskontinuitet; putujemo bez određenog smjera. Vozačev moto to jako dobro izražava: „Ne znam kamo idem, ali želim tamo brzo stići.“ Literatura govori o „modernoj tami“ i „sadašnjem kaosu“.

„Suvremeni je čovjek Ciganin,“ netko je ispravno primijetio. Ljudi danas nemaju dom; možda imaju kuće svoga tijela, ali nemaju nikakav dom za svoju dušu. Postoji disorjentacija, nesigurnost te također i puno usamljenosti. Tako da ne iznenađuje da ljudi pokušavaju pronaći sreću u trenutnom zadovoljstvu, ili možda u aplauzu drugih. Ako netko nije voljen, barem želi biti hvaljen.

Možda smo se svi navikli ne razmišljati, ili barem ne razmišljati potpuno. To je poznato kao „slaba misao“. Živimo u vremenu mirnog napretka što se tiče sredstava, ali prilične zbrke što se tiče ciljeva i želja.

Žeđ za nutarnjim životom

U isto vrijeme vidimo istinsku žeđ za „nutarnjim životom“, u književnosti, umjetnosti, glazbi i filmu. Sve više i više ljudi traže iskusiti tišinu i kontemplaciju; u isto vrijeme, međutim, razočarani su kršćanstvom za koje se široko smatra da je suviše rigidna birokracija koja zapovijeda i kažnjava.

Drugima se Crkva ne sviđa iz suprotnih razloga: čini im se da je kršćanska poruka previše „površna“, previše laka, bez čvrstih temelja i rigoroznih zahtijeva. Oni ne traže ništa „liberalno“, žele „sigurnost“. Žele da im se s apsolutnom sigurnosti kaže koji je put spasenja, žele da netko drugi razmišlja za njih i odluči za njih; odatle popularnost fundamentalističkih sekti.[3]

Živimo u multikulturnim društvima s kontradiktornim karakteristikama. Sve se to ponekad sumira pod nazivom „postmodernizam“, što predstavlja situaciju promjene, vrijeme nakon modernizma i prije novog doba, zasad još nepoznatog. (Sljedbenici Novog Doba prihvatili su ime: prema njima smo već u novom dobu. Mislim da griješe i da su sami jednostavno postmoderni.)

Postmodernizam je ograničeno vrijeme koje ističe greške modernizma. Može se usporediti s „post-ratovskim“ vremenima – teškim razdobljima koja slijede nakon rata, a priprema su za nešto novo. Također se može usporediti s „postoperacijskim“ periodom kada se pacijent oporavlja nakon operacije, prije nego započne normalni život.

Zaista se čini da se nalazimo u vremenu promjena; ulazimo u novu fazu čovječanstva. A novo vrijeme zahtijeva nove načine govora i djelovanja.


Kako bi mi trebali govoriti o vjeri usred ove zbrke?

Prije svega tu bi nam mogla pomoći neka razmišljanja Romana Guardinija jer nisu izgubila ništa od svoje relevantnosti. U svojim Pismima s Jezera Como ovaj veliki kršćanski pisac kaže koliko je zabrinut zbog modernog svijeta. On spominje, primjerice, koliko su površni naši životi; piše o manipulaciji kojoj smo svakoga dana izloženi; raspravlja o gubitku tradicionalnih vrijednosti i nametljivog sjaja kojeg nameću psihoanalize… Nakon što u osam dugih pisama prikazuje pravu razorenu panoramu, pri kraju knjige njegov se stav naglo mijenja. U devetom, i posljednjem, pismu objavljuje zvonko „da“ svijetu u kojem se nalazi. Iznenađenom čitatelju objašnjava da je to upravo ono što Bog traži od svakoga od nas. Kulturne promjene kojima svjedočimo ne smiju kršćane dovesti u stanje opće paralize.[4] Bilo bi krivo kada bi svi uokolo hodali zabrinuti i shrvani, naričući za prošlim sigurnostima. Jer Bog je taj koji je na djelu kod ovih promjena. Trebamo biti spremni slušati ga i dopustit da nas on oblikuje.


Jeste li spremni promijeniti svoj jezik?

Svatko tko želi utjecati na sadašnjost treba voljeti svijet u kojem živi. Ne smije nostalgično gledati na prošlost već treba pozitivno pristupiti ovom konkretnom povijesnom trenutku. Treba biti u toku s najnovijim događajima i razvojem koji dovode do radosti i tuge današnjeg stila života. „U cijeloj svjetskoj povijesti samo je jedno jedinstveno važno vrijeme, ono sadašnje,“ kaže Bonhoeffer. „Osoba koja bježi iz stvarnosti, bježi od vremena Božjeg.“[6]

Danas ljudi drugačije vide svjetske događaje nego što su to vidjele prošle generacije, i drugačije i reagiraju. Vrlo je velika važnost učenja slušati.[7] Dobri teolozi neće čitati samo sveto Pismo, već i novine, magazin ili Internet; svjedočit će blizinu i gajiti simpatije prema našem svijetu.[8] I znaju da u umovima i srcima muškaraca i žena oko sebe mogu pronaći Boga, u puno življem smislu nego u teorijama i istraživanjima.

Promjene mentaliteta pozivaju nas govoriti o vlastitim uvjerenjima drugačije nego prije.[9] Pisac o tome piše: „Nisam spreman promijeniti svoje temeljne principe, bez obzira koliko se mnogo vrijeme promijenilo. Ali spreman sam biti u korak sa svim vanjskim formulacijama, jednostavno iz ljubavi prema mojim principima i mojim bližnjima, jer ako govorim mrtvim jezikom ili pristupam zastarjelim načinom, samo pokopavam svoje ideje i ne uspijevam ih nikome prenijeti.“[10]


Osobnost osobe koja govori

Kako bi govorili o Bogu, ne trebamo samo biti svjesni svojega okruženja. Još je važniji naš karakter, jer kad govorimo, mi ne ostavljamo samo riječi; na prvom mjestu, sami sebe izražavamo. Jezik je „ogledalo našega duha“.[11]

Postoji i neverbalni jezik, koji prati ili zamjenjuje naše riječi. To je atmosfera koju stvaramo oko sebe, obično s malenim detaljima, poput prijateljskog osmijeha ili poštovanja. Kada ljudskom tijelu nedostaju pojedini elementi u tragovima, bez obzira koliko ih je malo količinski, osoba će se razboljeti i umrijeti. Na isti način možemo govoriti o „elementima u tragovima“ određene sfere; to su maleni detalji, teško ih je vidjeti i nemoguće o njima suditi, koji druge ljude potiču da se osjećaju udobno, voljeno i cijenjeno.


Biti i činiti se

Trebamo moderne teorije komunikacije uzeti za ozbiljno, koliko god otrcane bile. Te nas teorije podsjećaju da ljudi komuniciraju onako kako se ponašaju, puno više nego onim što govore. Čak se i tvrdi da 80% do 90% naše komunikacije otpada na neverbalnu.

Štoviše, samo maleni dio informacije svjesno prenosimo, a sve ostalo nesvjesno: kroz način kako izgledamo, izrazima lica, naših ruku i gesti, tonom našeg glasa i jezikom tijela. Naša tijela otkrivaju naš nutarnji svijet, „prevode“ ga u čitljive znakove naših osjećaja i želja, radosti i razočaranja, velikodušnosti, straha, mržnje, očaja, ljubavi, žudnji, rezignacije i slavlja; i rijetko ne uspiju reći istinu. Sveti Augustin govori o „prirodnom jeziku poznatom svim narodima“.[12]

Na isti način drugi primaju poruku samo djelomično svjesno, a puno više nesvjesno. Sjećam se jedne situacije kada sam to vrlo jasno shvatila. Radila sam u jednoj ustanovi za bolesne i usamljene, i jednoga je dana jedan od menadžera ušao u sobu pacijenta dok sam ja tamo bila i s njim razgovarao na prijateljski način, sa cijelim nizom ljubaznih fraza. Ali kada je menadžer napustio sobu, pacijent mi je priznao da mu se baš ovaj menadžer nimalo ne sviđa. Zašto? Zbog svoga posla sam znala da taj menadžer zapravo prezire pacijente. Pokušavao je to sakriti, ali nesvjesno je to pokazivao. I, pomalo zastrašujuće, pacijent je to bez greške primijetio.

To znači da nije dovoljno smiješiti se i ugodno izgledati. Ako želimo taknuti srca ljudi, prvo trebamo svoja srca promijeniti. Najvažnije lekcije nauči nas prisutnost zrele osobe koja voli. U staroj Kini i Indiji, u zajednici je najviše cijenjen onaj čovjek koji posjeduje izvanredne duhovne kvalitete. Oni nisu samo prenosili znanje; već duboki ljudski stav. Ljudi koji bi s njima dolazili u kontakt osjećali su potrebu promijeniti se i rasti – i izgubili su strah od promijene, od biti drugačiji.

Posebno je danas osobito važno ljudima iskusiti činjenicu da je vjera vrlo ljudska i vrlo humana; naša kršćanska vjera stvara ozračje u kojem se svatko ugodno osjeća, osjeća se nježno izazvan dati najbolje od sebe. Pronalazimo ovo u životima brojnih važnih osoba, od svetog Ivana apostola do majke Tereze iz Kalkute i svetog Josemarije Escrive.


Kršćanski identitet i autentičnost

Kako bi uspješno pričali o Bogu, potreban nam je jasan kršćanski identitet. Možda nam se govor ponekad čini bezbojnim jer mi sami nismo potpuno uvjereni u ljepotu vjere i veličinu blaga kojeg posjedujemo te se suviše lako prepustimo oduševljenju naše okoline.

Ali svjetlo je bilo prije mraka, i naš je Bog vječno nov. Nije da se ljudima ne sviđa prastaro porijeklo kršćanstva, već ono što se naziva „buržujsko kršćanstvo“.[13] Ali, Congar kaže: „Buržujsko kršćanstvo nije kršćanstvo; to je samo prikaz kršćanstva u buržujskoj civilizaciji.“[13] Ova nam činjenica dozvoljava određenu mjeru optimizma i nade kada dolazimo pričati o Bogu.

Kršćani ne trebaju biti savršeni, ali trebaju biti istinski. Drugi primijete je li netko uvjeren u ono što govori ili nije. Iste riječi poput „Bog je Ljubav“, mogu biti trivijalne ili izvanredne, ovisno o načinu na koji su izgovorene. „Taj način ovisi o dubinama ljudskoga bića iz kojeg izviru, volja na to ne utječe. I veličanstvenim skladom dosežu jednake dubine u osobi koja ih sluša.“[14] Ako netko priča radostan jer je pronašao Boga u dubini svoga srca, može se dogoditi da svoje slušatelje potakne snagom svojih riječi. Ne trebamo biti savršeni govornici. Govorimo jednostavno, autoritetom koji proizlazi iz živog iskustva onoga o čemu govorimo; prenosimo nešto iz samog središta svoga života, bez potrebe za setom fraza ili dosadnim propisima.

Ljudi nesvjesno asimiliraju stavove i ponašanja ljudi oko sebe. Tako sve što kršćanin učini može potaknuti druge da se otvore Bogu, bilo to ili ne bilo izravno povezano s vjerom. Ali također može biti i kamen spoticanja koji riječi lišava njihove vrijednosti. Edith Stein kaže da je svoju židovsku vjeru izgubila kada je, kao dijete, shvatila da njezina starija braća u ceremonijama samo imaju određenu ulogu, i ne vjeruju ono što govore.


Mir

Kršćani nisu prvi i glavni „pobožni“ ili „religiozni“, ali su sretni, sreća proizlazi iz toga što su pronašli smisao svoga života. Upravo su zato sposobni na druge prenositi svoju ljubav prema životu, koja je zarazna poput tuge.

Njihova nije uobičajeno glasna vrsta sreće, već tihi mir, rezultat shvaćanja smisla patnje i teških životnih situacija. Kao kršćani trebamo druge uvjeriti (bez pokušavanja skrivanja vlastitih poteškoća) da ni jedno životno iskustvo nije žalosno. Uvijek možemo rasti i učiti, pa i kada skrenemo s puta ili nas ulovi oluja. Gertrud von Le Fort kaže da svoja čuda imaju i tamne noći, a ne samo sunčani dani. „Postoje određeni cvjetovi koji cvjetaju jedino u pustinji; zvijezde koje se mogu vidjeti jedino u divljini. Postoje iskustva ljubavi Božje koja pronalazimo jedino kada se ponizno predamo, kada smo gotovo na rubu očaja.“[15]

Kako možemo shvatiti i utješiti druge ako nas same nikada tuga nije slomila? Postoje ljudi koji, nakon pretrpljene velike patnje, postaju puni razumijevanja, prihvaćanja, pokoravanja i osjetljivosti spram patnji drugih – koji su, ukratko rečeno, naučili voljeti.


Ljubav i povjerenje

Ljubav iz osobe izvlači ono najbolje. U atmosferi prihvaćanja i ljubavi bude se veliki ideali. Za religijski napredak djeteta, primjerice, važnije je da dijete raste u istinskoj ljubavi, čak i bez neke eksplicitne povezanosti s vjerom, nego u okružju više formalne „pobožnosti“ bez ljubavi. ako nema ljubavi, nedostaju osnovni uvjeti zdravog razvoja. Željezo se ne može kovati dok je hladno, ali kada se zagrije, može ga se oblikovati u najfinije oblike.

Kroz svoje roditelje djeca otkrivaju ljubav Božju. [16] Ono što je potrebno jest jezik djela: roditelji trebaju činiti ono što govore. Nisu važne lekcije i sati vjeronauka koji će kasnije doći. Prije svega, puno prije svega, zemlju treba pripremiti kako bi mogla primiti sjeme.

U prvim godinama života svako dijete doživljava osnovna otkrića koja su od vitalne važnosti u formiranju njihova karaktera: bilo „Važan sam, shvaćaju me i vole,“ ili „Smetnja sam, gnjavim.“ Svako dijete treba na neki način osjetiti ljubav o kojoj govori Izaija: … dragocjeni ste u mojim očima, i časni, i volim vas,…. Upisani ste mi u dlanove ruku.[17]

Ako to nisu nikada iskusili, može se dogoditi da osoba nikada ne bude sposobna formirati trajne veze, ili ozbiljno raditi. I iznad svega će im biti teško vjerovati u Božju ljubav; vjerovati da je Bog otac koji ih razumije i voli i čiji su zahtjevi pravedni i za dobro njegova djeteta. [18] „Priča o padu svakog muškarca i žene je priča o tome koliko je važan, poseban i dragocjen gubitak osjećaja kod djeteta o tome da ‘jesam to što jesam’.”[19] Teško je povratiti te godine govoreći im o ljubavi Božjoj. S pravom se kaže „Ono što radiš toliko je bučno da ne čujem ono što govoriš.“

Mnogi ljudi nisu bili sposobni razviti ikakvo temeljno samopouzdanje. A budući da ne znaju što je to, žive u stanju osnovne nesigurnosti. Ne žele ništa znati o Bogu; osjećaju strah, čak i teror, kada se spominje kršćanstvo. Jer je za njih Bog rigorozni sudac, koji osuđuje i kažnjava ljude, čak i samovoljno. Nisu otkrili da je Bog Ljubav, Ljubav koja se sama daje i da više brine za našu sreću nego što to mi sami činimo.

Zato je toliko važno vjerovati u potencijal drugih ljudi i potaknuti ih da to shvate. Zaista je predivno vidjeti kako se ljudi mogu promijeniti, ako im se da samopouzdanje; kako se mijenjaju ako im se pristupa u skladu s veličinom kojom im mjerimo. Postoje brojni muškarci i žene koji su naučili ohrabrivati druge da budu bolji i to samo diskretnim, tihim poštovanjem. Daju im sigurnost da u njima ima mnogo toga što je lijepo i dobro i, strpljivo i konstantno, stimuliraju ih i pomažu im na tome graditi.

Kada ljudi shvate da ih se voli, dobivaju pouzdanje u sebe i u osobe koje ih vole; počinju im se otvarati. Prenošenje vjere počinje, na svakoj razini, neverbalnim jezikom. To je jezik ljubavi, razumijevanja i istinskog prijateljstva.


Razgovarati o vjeri

Kada nekoga jako dobro poznajem, također poznajem i njihova iskustva, njihove rane i ideale. I, ako je to znanje uzajamno, znaju što sam proživjela, što me muči, i što mi daje nadu. Prijateljstvo nikada nije jednosmjerna ulica. U ozračju uzajamnog povjerenja lakše je govoriti o svemu, uključujući i vjeru.


Zajednička potraga

Postoje ljudi s jakim kršćanskim identitetom, a ipak, usprkos tome, nikada ne uspijevaju nikoga uvjeriti. Danas ljudi općenito ne prihvaćaju onoga koji je previše uvjeren u svoja uvjerenja. Postoji reakcija „pustih priča“ i „prepreka vrhovne istine,“ jer nam je prilično jasno da nitko ne može sve znati. Sada govorimo o pastoralnom radu koji počinje od samoga početka, ne s vrha: ne o učenju koje se predaje kako bi se uputilo neznalicu. Ta metoda više ne djeluje – a možda nikada i nije.

Prisjećam se priče o papi Ivanu Pavlu II. Bilo je to tijekom Drugog vatikanskog koncila. Na jednom od zasjedanja koncila mladi je biskup Wojtyła zatražio da govori i oštro je kritizirao nacrt jednog od vrhovnih dokumenata kojeg su predložili. Rekao je da ga treba odbiti. Razlog je, rekao je, taj „U predstavljenom tekstu, Crkva podučava svijet. Sama se postavlja, kao da iznad svijeta, sigurna da posjeduje istinu, i od svijeta zahtijeva poslušnost.“ Ali ovakav stav bi mogao izražavati jaku umišljenost. „Crkva ne bi trebala podučavati svijet s pozicije autoriteta, već, zajedno sa svijetom, trebala bi pokušavati pronaći istinu i prava rješenja teških problema ljudskoga života.“[20] Način na koji objašnjavamo vjeru nikada ne bi trebao postati prepreka za druge.


Učiti od svakoga

Ono što danas privlači ljude nije sigurnost već iskrenost: trebam ljudima iznijeti svoje razloge vjerovanja, te također razgovarati o svojim sumnjama i pitanjima.[21] Ukratko, trebam stajati rame uz rame s tom drugom osobom kako bi zajedno tražili istinu. Mogu im mnogo dati, ako vjerujem; ali i oni me također mogu mnogo naučiti.

Sveti je Toma rekao da svatko, kolikogod da su im ideje krive, na neki način ima istinu, jer ono što je dobro može postojati bez ikakve povezanosti sa zlom, ali zlo ne može postojati bez nekih elemenata dobra.[22] Prema tome, ne samo da trebamo prenositi istinu koju smo, uz Božju milost, naučili, već smo također pozvani neprestano produbljivati svoje znanje o njoj i tražiti je gdje god se može pronaći – što znači svugdje. Vrlo obogaćuje, primjerice, razgovarati sa Židovima i muslimanima, jer se uvijek otvaraju novi horizonti. Istina, bez obzira tko je govori, može jedino dolaziti od Boga.[23]

Kao što mi kršćani nemamo punu svijest o svim bogatstvima naše vjere, možemo (i trebamo) napredovati uz pomoć drugih. Istinu nikada nemamo u njezinoj punini. Zapravo, istina nije nešto, već netko: to je Krist. Ne posjedujemo doktrinu, već Osobu kojoj dopuštamo da posjeduje nas. To je proces „osvajanja“.


Razgovarati ozbiljno o ljudskim potrebama i željama

Možemo se nekada zateći kako se zapitkujemo zašto je određena ideologija tako privlačna tolikim ljudima. Obično je to zato što pokazuju najdublje želje i potrebe svojih suvremenika (a to su naše želje i potrebe). Teorije reinkarnacije, primjerice, manifestiraju nadu u budući život; transcendentalna meditacija uči ljude pobjeći od svih vanjskih i nutarnjih buka; a skinhedsi i pankeri iz 1980.-ih, goti iz 1990.-ih (i 2000.-ih) te reperi današnjice, nude osjećaj pripadnosti skupini što mnogi mladi ne pronalaze u svojim obiteljima.

Međutim, odgovori koje naša vjera nudi puno su dublji i ohrabrujući. Vjera nam govori da su svi ljudi, a osobito kršćani, braća i sestre, pozvani na svom životnom putu raditi zajedno. Nikada nismo sami. Kada s Bogom razgovaramo u molitvi, a to možemo u bilo kojem trenutku u danu, ne odvajamo se od drugih ljudi, već se ujedinjujemo s osobom koja nas voli naviše na svijetu i koja nam je pripremila život vječne sreće.

Ako uspijemo prenijeti otajstvo Boga sa stajališta ljubavi, što i jest njezin ključ, bit će lakše pobuditi interes naših sugovornika. Na tome se već radilo.[24] Bog kršćanstva je Bog ljubavi, jer on je Jedan; a u isto vrije Trojstven. Budući da ljubav znači odnositi se prema nekome – davati i primati – „sam“ Bog (samo jedna osoba) ne može biti ljubav. Koga bi on mogao voljeti, cijelu vječnost? Jedan Bog, koji voli i poznaje sam sebe, bio bi zapravo vrlo uznemirujuća zamisao.

Bog koji je trojstven i jedinstven je zapravo Bog Ljubav. U njemu pronalazimo život uzajamnog darivanja i predanja. Otac svu svoju ljubav daje Sinu; zove ga se „velika ljubav.“ Sin prima ovu ljubav i uzvraća je Ocu; on nikada ne govori „ne“ Ljubavi. Duh Sveti je sama Ljubav koja se odvija između Oca i Sina, ili “Con-dilectus” odnosno, “Ljubljeni”, kako to kaže Hugh of Saint Victor: govori nam da je Božja Ljubav otvorena, u njoj ima mjesta za drugoga, u njoj ima mjesta za sve nas.[25]

„Biti u ovome svijetu znači biti voljen od Boga“, kaže Gabriel Marcel. Upravo se zato vjernici mogu osjećati zaštićeno, sigurno. Mogu osjetiti ispunjenje svojih najdubljih želja.


Koncentrirati se na ono bitno

Kada govorimo o vjeri, važno je govoriti o onom što je najvažnije: o velikoj ljubavi kojom nas Bog ljubi, o zadivljujućem Kristovom životu, čudesnim djelovanjima Duha Svetoga u našim umovima i srcima. Trebamo izbjegavati činiti isto kao oni koji nastoje ukrasti kršćanstvu njegovu moć: vjeru svode na moral, a moral na šestu zapovijed. U svakom slučaju, važno je vrlo jasno reći da je Crkva sva u ljubavi. i baš zbog čuvanja ljubavi ona kaže „ne“ svim deformacijama seksualnosti.

Benedikt XVI odlučio je slijediti tu istu liniju. Nakon „Petog svjetskog susreta obitelji“, u Valenciji, dao je intervju za Vatikanski radio. Pitali su ga: „Sveti Oče, u Valenciji nikada niste spomenuli riječi „homoseksualni brak“, niste govorili o pobačaju ili o kontracepciji. Pažljivi slušatelji smatraju to vrlo zanimljivim. Jasno je da je vaša zamisao hodati svijetom propovijedajući vjeru radije nego biti „apostol morala“.“ A Papa je odgovorio: „Očito je tako. (…) Kada imaš tako malo vremena ne možeš odmah početi s „ne“. Prvo trebamo znati ono što zapravo želimo, je li tako? Kršćanstvo, katolicizam, nije zbirka zabrana: to je pozitivna opcija. Vrlo je važno da sve ponovo sagledamo jer je ova ideja gotovo u potpunosti nestala. Toliko smo toga čuli o onome što ne smijemo da je došao trenutak za reći: imamo pozitivnu ideju za ponuditi (…) Prvo, važno je naglasiti što želimo.“[26]


Jasan i jednostavan jezik

Kada sam studirala u Kolnu, jednom sam prilikom trebala pripremiti dugu i tešku prezentaciju za seminar. Prije nego sam je predala lektoru, pokazala sam je starijem kolegi studentu koji ju je sa zanimanjem pročitao i dao mi prijateljski savjet kojeg nikada nisam zaboravila: „Dobro je,“ rekao je, „ali ako želiš dobiti dobru ocjenu, trebaš reći istu stvar ali na puno kompliciraniji način.“

Takvi smo. Ponekad mislimo da ako je nešto komplicirano, to mora da je pametno, a zaboravljamo da je Bog – vrhovna istina – u isto vrijeme strašno jednostavan. Jezik vjere jednostavno govori o neopisivim stvarnostima. „Radije ću izreći pet riječi sam, kako bi uputio druge, nego tisuću riječi učenim jezikom,“ kaže sveti Pavao.[27]

Možemo koristiti slike kako bi Presveto Trojstvo učinili lakše shvatljivim. (Više istine pronalazimo u jednostavnim slikama nego u velikim konceptima). Jedna od najčešće korištenih slika jest sunce, sa svojim svjetlom i toplinom; ili izvor, rijeka i more, usporedba koju su jako voljeli stari Grci.[28] (Crkveni Oci jako često koriste slike, teologija im je uvijek moderna). Također možemo pričati priče, koristiti citate iz literature ili čak primjere iz filmova. Tijekom Drugog vatikanskog koncila, stručnjake se zamolilo da govore prihvatljivim jezikom: „Neka se napusti svaki suhi govor, svaka rječita analiza koncepata. Koristimo umjesto toga živ, konkretni jezik, poput onoga u bibliji i onoga crkvenih otaca. Napustimo svaki sekundarni argument, i sva pitanja iz čiste znatiželje… Obratiti se nekome nejasnim, jedva razumljivim terminima… uvredljivo je i manjak poštovanja, i prema istini i prema toj drugoj osobi, koja ima pravo shvatiti.”[29]

Kada ljudi ne mogu shvatiti što netko govori, ne mogu izraziti svoje sumnje, i ne mogu sve sami slobodno istražiti. Trebaju se osloniti na drugu osobu, i ona njima lako može manipulirati.


Egzistencijalni jezik

Isto tako, druga osoba ima pravo znati cijelu istinu. Ako zadržimo dio istine, stvaramo ozračje zbunjenosti, i ne pomažemo toj drugoj osobi. Daniélou jasno kaže: „Osnovni uvjet iskrenog razgovora s nekim tko nije kršćanin jest reći: moram ti reći da ćeš jednog dana susresti Trojstvo.“[30]

Svoju vjeru trebamo objasniti što jasnije i potpunije možemo.[31] Na taj način također povećavamo iskrenost svakog ljudskog kontakta: želimo da znaju tko smo, naš identitet – i u ovom slučaju, činjenicu da smo kršćani. Druga osoba želi znati tko sam ja. Ako ne govorimo oprezno o svim aspektima naše vjere, drugi nas ljudi neće moći shvatiti onakvima kakvi zaista jesmo, i naša će veza postajati sve površnija, razočaravajuća i, prije ili kasnije, će propasti. Ali ne želimo drugima govoriti samo o svom životnom projektu. Želimo potaknuti druge da dopuste da ih osvoji i voli Kristova svjetlost.

Ovdje vidimo osnovnu i dinamičnu prirodu jezika vjere, koja dugima dopušta da malo po malo ulaze u kršćanski život koji je dijalog i bliskost, potpuni odgovor na ljubav i u isto vrijeme, velika avantura, „avantura vjere“.


Završna primjedba

Vjerovati u Boga znači hodati s Isusom Kristom, u svim bitkama u kojima ćemo se naći, prema kući Očevoj.[32] Ali ovdje nam trud ne pomaže puno, a propovijedi još i manje. Naš je jezik vrlo ograničen. Vjera je Božji dar, a i njezin razvoj također. Možemo potaknuti druge da mole za nju, ponizno, kao što to i mi činimo. Cilj razgovaranja o Bogu jest potaknuti druge da govore s Bogom. Čak je i Nietzsche, koji se mnoga desetljeća borio protiv kršćanstva, pri kraju svojega života napisao impresivnu pjesmu „Nepoznatom Bogu“, koja se može gledati kao istinska molitva:

“Vrati se, sa svim svojim mukama!
O, vrati se
Zadnjem od svih usamljenih!
Sve rijeke mojih suza
Vode prema tebi
I posljednji plamen moga srca –
Gori prema tebi!
O, vrati se,
Moj nepoznati Bože! Moja boli! Moja posljednja… srećo!”[33]

Jutta Burggraf (1952.-2010.), profesorica na Teologiji Sveučilišta Navarre

Bilješke
[1] F. Nietzsche, Die fröhliche Wissenschaft, Liepzig, 1897.
[2] Usp. Statistika objavljena na Zenitu, 23.travanj, 2007.
[3] Usp. M. Guerra, Historia de las religiones, Pamplona 1980, vol. 3.
[4] Usp. Drugi vatikanski koncil, Gaudium et Spes, 4.
[5] R. Guardini, Letters from Lake Como: Explorations in Technology and the Human Race, Grand Rapids MI, 1959.
[6] D. Bonhoeffer, Predigten, Auslegungen, Meditationen I, Munchen, 1984, str. 196-202.
[7] Congar kaže da ako Crkva želi riješiti probleme današnjeg svijeta, treba otvoriti novo poglavlje teološke i pastoralne spoznaje. Umjesto započinjanja od trenutka otkrivenja i same tradicije, što je upravo ono što je klasična teologija činila, trebamo započeti od činjenica i problema svijeta i povijesti. To je manje ugodno, ali ne smijemo nastaviti samo ponavljati stare tekstove koji govore o idejama i problemima trinaestog i četrnaestog stoljeća. Trebamo početi od današnjih ideja i problema, s najnovijim podacima koji će se, nedvojbeno, trebati razjasniti uvijek relevantnim riječima iz Evanđelja, ali bez primjenjivanja argumenata i metoda izvučenih iz tih mirnih vremena kada je tradicija ostala netaknuta: usp. Y. Congar, Situation et taches présentes de la théologie, Pariz 1970.
[8] Koncil je promijenio uobičajenu metodu teološke rasprave i počeo gledati na današnji svijet, s njegovim nesavršenostima, strahovima i nadama; i otvorio se znakovima vremena. „Narod Božji vjeruje da ga vodi Duh Sveti, onaj koji ispunja svu zemlju. Potaknuti ovom vjerom, radimo na dešifriranju autentičnih znakova Božje prisutnosti i svrhe svih događaja, potreba i želja u kojima ovaj narod sudjeluje zajedno s drugim ljudima našeg doba. Vjera na sve baca novo svjetlo, pokazuje Božju želju za konačnim ljudskim pozivom, i upravlja um prema rješenjima koja su potpuno ljudska“ (Gaudium et Spes, 11 i 44; usp. 4-10. Usp. papa Ivan XXIII, Humanae Salutis (25. prosinca 196l.), sazivajući Drugi vatikanski koncil.) Također Pacem in Terris (1l.travnja 1963.), 39.
[9] Usp. Drugi vatikanski koncil, dekret Unitatis Redintegratio, 6.
[10] J. L. Martín Descalzo, Razones para la alegría, 8th ed., Madrid 1988, str. 42.
[11] Usp. E. Schockenhoff, Zur Lüge verdammt, Freiburg 2000, str. 73.
[12] Sveti Augustine, Confessions, 1, 8. U sito je vrijeme izražavanje osjećaja modulirano kulturom. Biti sposoban shvatiti značenje neke geste, pogleda ili osmijeha, upućuje da je netko član određene kulture.
[13] J. Daniélou, Essai sur le mystčre de l’histoire, Paris, 1953.
[14] S. Weil, Gravity and Grace, New York 1952, p. 117.
[15] Gertrud von Le Fort, “Unser Weg durch die Nacht”, u Die Krone der Frau, Zurich 1950, pp. 90ff.
[16] Usp. Ivan Pavao II, Familiaris Consortio, 14 i 36.
[17] Izaija 43:1-4; 49:15-16.
[18] Ovo nam daje ključ za razumjeti, barem djelomično, fenomen radikalne feminističke teologije. Zašto postoje toliki ljudi koji više ne žele govoriti o „Bogu Ocu“? Samo neki od njih ne mogu Boga nazvati „Ocem“, jer su imali loše odnose sa svojim ocem.
[19] J. Bradshaw, Homecoming: Reclaiming and Championing Your Inner Child, New York, 1990, p. 39.
[20] M. Malinski i A. Bujak, Juan Pablo II: historia de un hombre, Barcelona 1982, p. 106. U određenim situacijama, međutim, Crkva treba učiti s autoritetom ali ne na „autoritativan način“; drugim riječima, s autoritetom i ponizno.
[21] Jedna svrha „narativne teologije“ jest otkriti djelovanje Duha Svetoga u svijetu po konkretnim činjenicama i događajima. Pojedini autori opisuju svoj život (Usp. J. Sudbrack, Gottes Geist ist konkret. Spiritualitat im christlichen Kontext, Würzburg 1999, pp.3-31), drugi uzimaju primjere iz literature ili povijesti kako bi ilustrirali kako Bog djeluje u svemu što se događa (Usp. V. Codina, Creo en el Espíritu Santo. Pneumatología narrativa, Santander, 1994, pp. 11-27 i 179-185). Narativna teologija ponekad postaje hagiografija. Činjenica da su se neki veliki sveci obratili nakon što su pročitali živote drugih svetaca značajna je. Primjerice, sveta Edith Stein otkrila je vjeru čitajući autobiografiju svete Terezije iz Avile. Hans Urs von Ba1thasar i René Laurentin, između ostalih, počeli su teologiju uzimajući svece koji imaju vrlo posebnu poruku za svoje i buduće generacije (Usp. H. U. Von Balthasar, Thérčse de Lisieux. Geschichte einer Sendung, Cologne, 1950. R. Laurentin, Vie de Bernadette, Paris 1978, i Vie de Catherine Labouré, Paris 1980).
[22] “Bonum potest inveniri sine malo; sed malum non potest inveniri sine bono”. Sveti Toma Akvinski, Summa Theologiae, I-IIae, q. l09, a.1, ad 1.
[23] “Omne verum, a quocumque dicatur, a Spiritu Sancto est”, ibid. Usp. Sveti Toma Akvinski, De Veritate, q. 1, a. 8.
[24] Usp. Benedikt XVI, Deus Caritas Est (25.prosinac 2005).
[25] Usp. sveti Augustin, De Trinitate, 8, 10, 14: PL 42, 960.
[26] Usp. Benedikt XVI, Intervju za vatikanski radio i za njemačku televiziju prije apostolskog puta u Njemačku, Castelgandolfo, 5.kolovoza 2006.
[27] 1 Kor 14:19.
[28] Ovo su, očito, vrlo nesavršene slike koje zahtijevaju daljnja objašnjenja.
[29] G. Philips, "Deux tendances dans la théologie contemporaine", u Nouvelle Revue Théologique (1963/3), p. 236.
[30] J. Daniélou, Mystčres paďens, mystčre chrétien, Paris 1966
[31] Doći će vrijeme kada će se upotrijebiti neki „tehnički“ termini; termini poput osobe, veze ili prirode, koji se koriste u formulacijama velikih dogmi. Teologija, poput svake znanosti, ima vrlo preciznu terminologiju koja se ne može izostaviti. Mnoge riječi koje se pojavljuju u dogmatskim formulama dolaze iz polja filozofije; nakon duge povijesti sukoba između vjere i filozofije, postali su posebna način izražavanja onoga što vjera o sebi može reći. Te riječi, prema tome, ne tvore samo dio jezika platonizma ili aristotelizma ili bilo koje druge filozofije, već pripadaju pravom jeziku vjere. Istina je da otkrivenje nadilazi sve kulture. ali u prenošenju dobre vijesti iz Evanđelja, prenose se također i neki znakovi kulture.
[32] usp. Fil 3:20.
[33] Usp. F. Nietzsche, u F. Würzbach (ur.), Das Vermächtnis Friedrich Nietzsches, Salzburg-Leipzig 1940.
]]>
<![CDATA[Čudo vjere]]> Osim njegove bogate i djelotvorne milosti, Gospodin ti je dao glavu, ruke, razumske sposobnosti, kako bi oplodio svoje darove.
Bog želi neprestano činiti čuda – oživljavati mrtve, dati sluh gluhima, vid slijepima, ozdravljati sakate… -, posredstvom svog posvećenog rada, preobraženog u dragu žrtvu Bogu i korisnu za duše.
Kovačnica, 984

Nemamo vjere. Dan u kojem budemo ovu krepost živjeli – uzdajući se u Boga i njegovu Majku - bit ćemo hrabri i odani. Bog, koji je Bog vječnosti, po nama će stvarati čuda.
Daj mi, o Isuse, ovu vjeru, koju uistinu žudim. Majko moja i Gospo moja, Marijo Presveta, učini da vjerujem!
Kovačnica, 235

Redovna providnost je jedno stalno čudo, ali… On će upotrijebiti izvanredna sredstva, kad bude neophodno.
Kovačnica, 658

Nisam od onih koji u svemu vide čudo. Rekoh ti da su mi dostatna čudesa Svetog pisma da bi moja vjera ostala postojana.
No žao mi je kad vidim kršćane, pa i one pobožne, "apostole" - kako se podsmjehuju čuju lio izvanrednim putovima i nadnaravnim događajima. Dođe mi želja da im kažem: Da, i danas ima čudesa! I mi bismo ih činili kad bismo imali vjeru!
Put, 583
]]>
<![CDATA[Sveti Josemaria je nevjerojatan!]]> Sveti Josemaria je nevjerojatan. Pomaže mi u svim teškoćama u životu. Zahvaljujući njemu, nezgodne situacije postaju mnogo jednostavnije. Samo za primjer, pomogao mi je pronaći posao i prevladati ozbiljno stanje depresije. Susrela sam ljude koji su me ohrabrili. Zahvaljujući molitvama shvatila sam da stvari nisu beznadno loše. Imajmo povjerenja u Boga i njegove sluge u nebu i sve će izaći na dobro! Ako molimo, sve će nam se dati. ]]> <![CDATA[Zbog dvije prijateljice]]> Treba ti unutarnji život i doktrinarna pouka. Budi zahtjevan prema samom sebi. – Ti – kršćanski muškarac, kršćanska žena – moraš biti sol zemlje i svjetlo svijeta, jer si dužan dati primjer svetom bezočnošću. Ljubav Kristova te mora goniti i, osjećajuć se i znajuć da si drugi Krist od časa kad si mu rekao da ga nasljeduješ, nećeš se odvajati od sebi sličnih – svoje obitelji, svojih prijatelja, svojih kolega -, kao što se sol ne odvaja od hrane koju začinja.

Tvoj unutarnji život i tvoja formacija uključuju pobožni život i mjerila koja jedno dijete Božje mora imati, kako bi svemu dao ukusa svojom djelotvornom prisutnošću. Zamoli Gospodina da uvijek mogneš biti dobar začin u životu drugih.

Sveti Josemaría, Kovačnica, 450

Pozdrav, zovem se Alice Augusto, a prijateljice me zovu AA. Rođena sam i odrasla u Hong Kongu, udana sam i imam četvero djece. U studenom prošle godine preselili smo se u Australiju kako bi se bolje brinuli za moju majku koja ima devedeset godina i živi sama.

Prvi sam se put susrela s Opusom Dei 1997.godine. Tada sam duhovno bila beba, toliko da nisam znala kako moliti, nisam znala ići na ispovijed. Zapravo, od svoje sam obitelji naučila (iako smo kao djeca bili kršteni) da je dovoljno ići na ispovijed jednom godišnje. Moj je odnos s Bogom bio slab, a s Majkom Marijom još slabiji. I

Sjećam se da su me jednog dana prije osamnaest godina dvije prijateljice povele u Kapelicu Svete Obitelji Tak Sun. Počela sam tamo odlaziti na nedjeljne Mise, a potom i svaki dan. Tada sam dovela djecu na igranje nedjeljom. Nakon Mise, počela sam odlaziti na druge aktivnosti: satove formacije, dane duhovnih obnova i td. Brojne sam godine pohađala brojne aktivnosti.


Ono što želim reći je: samo ustrajte, to je ono što sam i ja učinila. S vremenom sam vidjela koliko su važni ti satovi formacije. Čak i nakon što sam završila trogodišnji ciklus, nastavila sam više od deset godina. Ponavljali smo teme jer katolička se vjera ne mijenja, ali svećenici su povezivali doktrinu s trenutnim problemima i stanjem u društvu i svijetu. Nikada ne možemo reći da znamo sve i da više ništa ne moramo slušati. To mi se sviđa, kao da neprestano nešto novo otkrivam i sve mi pomaže kao dobro vodstvo u mojem životu i prilikom donošenja odluka.

Još jedna stvar koju sam izuzetno naučila cijeniti jesu mjesečne duhovne obnove. Da, možda i traje koji sat dulje od uobičajenog sata doktrine, ali svima nam je potrebna ta obnova. Traje svega par sati, ali odličan je način za oživljavanje duhovne energije koja hrani naš duhovni život. Ako nekoliko dana ne jedemo, već se osjećamo slabi. Tako i naša duša treba svoju hranu kako bi napredovala. Radujem se svakoj mjesečnoj duhovnoj obnovi. Također, zahvaljujući svećenicima Opusa Dei uspjela sam se bolje ispovjediti, a preporučili su mi i dobre knjige o molitvi. Postala sam bliskija s Bogom i Majkom Marijom te sam postala bolja katolkinja.

Kada sam se pripremala za selidbu u Australiju jedna mi je dobra prijateljica predložila da odem na duhovne vježbe prije puta. Budući da nisam imala neka dobra iskustva, nisam željela ići. Ali rekla je „Trebala bi ponovo pokušati“. Pomislila sam si kako su mi djeca sada tinejdžeri i kako bi bilo u redu da me nema tri dana pa sam pristala. Dirnulo me je koliko su se brinuli za mene budući da mi nije bilo dobro, svi ti detalji i malene stvari koje su mi pružili, iznenađenje lijepom rođendanskom tortom jer mi je bio rođendan tijekom vježbi. Osjetila sam da se ovdje radi o obitelji. Ta druga duhovna obnova bila je veličanstveni preokret u mojem životu.

Prije mnogo godina mislila bih, kao i većina mojih prijatelja u Hong Kongu, da je dvoje djece sasvim dovoljno. Ali svećenici su me jako ohrabrili da se ne bojim i da ne pristanem na kontracepciju koja samo stvara probleme. Da budem otvorena životu i broju djece koju Bog da, jer On također daje i potporu. To je zaista istina. Sada znam koliko je dobro imati više djece. Sad mi stariji pomažu, u kući ili kada idemo van, daju mi upute kada vozim; brinu za mlađu braću i sestre, i td. Mislim da smo zaista sretni. Da, dok su bili mali bila je to velika žrtva, ali to je samo u početku; kasnije su prerasli u pravu nagradu.

I djecu sam vodila na slične aktivnosti, a moj muž, koji nije katolik, susretao se s brojnim muškarcima u muškom centru i postali su dobri prijatelji. Sviđa mi se što Opus Dei nudi i kako se brinu za svakog člana obitelji. Iznad svega, u Opusu Dei sam naučila posvećivati svoj posao, uključujući i kućanske poslove, brigu za obitelj, sve što inače radim. Cijenim učenja svetog Josemarije, njegovo vodstvo i duhovnost, s kojima se slažem i želim ih nasljedovati u svojem životu.
]]>
<![CDATA[Kikiriki]]> Praunuče moje sestre progutalo je kikiriki, ali je kikiriki otišao krivim putem i dospio u pluća. Bio je tjedan dana u sveučilišnoj bolnici u jednom gradu u Njemačkoj gdje obitelj živi. Nisu mogli odstraniti kikiriki.
U međuvremenu sam molila svetog Josemariju da posreduje kod Gospodina i njegove Presvete Majke da dijete bude spašeno. Nekoliko dana kasnije prebacili su ga u bolnicu u Berlin. 11.veljače, na svetkovinu Gospe Lurdske, odstranili su kikiriki i nije ostalo nikakvih posljedica. Toliko sam zahvalna svetom Josemariji na ovoj velikoj usluzi!
]]>
<![CDATA[Posao za moju kćer]]> Želim posvjedočiti da je, zahvaljujući Bogu, po zagovoru svetog Josemarije, moja kćer dobila posao kojeg je jako željela nakon što smo završili Devetnicu. Blagoslovljen i hvaljen budi Gospodine jer si čuo naše molitve! Hvala ti sveti Josemaria što si molio za nas! Molite po zagovoru svetog Josemarije, ne gubite vjeru! ]]> <![CDATA[14 pitanja o obitelji]]> Slijedi četrnaest odgovora koje je sveti Josemaria ponudio na pitanja o ljubavi u obitelji, obiteljskim sukobima, vezi roditelji-dijete, o odgoju djece i o vjeri u obitelji. ]]> <![CDATA[1898.9.19]]> Vjenčanje roditelja svetog Josemarije. „Jako su se voljeli i mnogo su u životu patili jer me je naš Gospodin trebao pripremiti (…). Uvijek sam ih [...]]]> <![CDATA[Pretplatite se na naš besplatni bilten]]> Odnedavno je na našoj stranici dostupan besplatni bilten. Prijavite se i budite informirani o svim novostima s naše web stranice. ]]> <![CDATA[Sa ili bez volje]]> Studentica pita je li licemjerna molitva koju moliš u trenutku kada ti se ne da moliti.]]> <![CDATA[Sakrament Ispovijedi je čudo ljubavi]]> Sveti Josemaria objašnjava zašto je Ispovijed čudo ljubavi. ]]> <![CDATA[Kako pomoći Crkvi?]]> Sveti Josemaria objašnjava kako kada jedan od krštenika nastoji biti bolji, preko Općinstva Svetih on ili ona izravno čini dobro cijeloj Crkvi.]]> <![CDATA[Tko te je naučio hodati?]]> Naša je Gospa naša Majka, objašnjava sveti Josemaria, i baš poput majke uči nas hodati putevima vjere. Video je snimljen u Valenciji, Španjolska, 16.studenog 1972.]]>