Josemaria Escriva. Osnivač Opusa Dei - Osnivač Opusa Dei Sv. Josemaria Escriva, njegov život iz dana u dan, učenja o svetosti, apostolat, laici, Katolička Crkva. Svjedočanstva o Opusu Dei http://www.hr.josemariaescriva.info/ <![CDATA[Presveto Trojstvo]]> Nauči davati hvalu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Nauči se gajiti posebnu pobožnost prema Presvetom Trojstvu: vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetog; uzdam se u Boga Oca, uzdam se u Boga Sina, uzdam se u Boga Duha Svetog; ljubim Boga Oca, ljubim Boga Sina, ljubim Boga Duha Svetog. Vjerujem, uzdam se, ljubim Presveto Trojstvo.
Ova je pobožnost nužna kao jedna nadnaravna vježba duše, a izražava se
djelima srca, iako se uvijek ne pretače u riječi.
Kovačnica, 296

Bog je s tobom. U tvojoj duši u milosti, boravi Presveto Trojstvo.
Prema tome, ti, unatoč svojoj bijedi, možeš i moraš voditi neprestani razgovor
s Gospodinom.
Kovačnica, 261

Na početku su bile jednostavne, lijepe, jasne molitve, koje smo učili kao djeca i koje nikada ne želimo zapostaviti. Sada molitva, koja je počela dječje naivno, teče kao široka, mirna i sigurna rijeka; ona slijedi tragove prijateljstva s onim koji je rekao: Ja sam put(Iv 14,6). Ako Krista tako ljubimo, ako se svetom odvažnošću sklanjamo u otvorenu ranu na njegovim prsima koju mu je zadalo koplje, onda će se ispuniti Učiteljevo obećanje: Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14,23).
Srce onda ne može više drugačije nego da poznaje i zaziva svaku pojedinu od tri božanske Osobe. To je za dušu kao novo otkriće u nadnaravnom životu, a kao što malo dijete malo po malo otkriva svijet. Duša ljubazno razgovara s Ocem, Sinom i Duhom Svetim; ona se rado podvrgava djelovanju Tješitelja koji daje život i koji bez naše zasluge u nas ulazi i poklanja nam nadnaravne darove milosti i kreposti.
Prijatelji Božji, 306

Bog Otac
Djeca. Nastoje se dobro vladati u prisutnosti roditelja.
Kraljevska djeca. Kako nastoje pred svojim ocem, kraljem, sačuvati kraljevsko dostojanstvo!
A ti? Ne znaš li, da uvijek stojiš pred velikim Kra-ljem, svojim Bogom Ocem?
Put, 265

Isus Krist
Isus je Put, On je Posrednik; u Njemu je sve; bez Njega
ništa. U Kristu i njegovom naukom poučeni usuđujemo se
nazvati Svemogućega Oče naš. On koji je stvorio nebo i
zemlju jest taj Otac pun ljubavi koji na to čeka da se mi opet
vratimo k Njemu, svaki pojedini kao jedan novi i stalni izgubljeni
sin.
Susret s Kristom, 91

Duh Sveti
Često se uteci Duhu Svetom, tom Velikom Neznancu koji te treba posvetiti.
Ne zaboravi da si hram Božji. Tješitelj boravi usred tvoje duše: osluškuj njegova nadahnuća i poslušno im se odazivaj.
Put, 57

Nemoj samo govoriti Tješitelju, slušaj ga!
U svojoj molitvi, shvati da te tvoje djetinjstvo, u kojem si otkrio dubinu sinovstva Božjeg, ispunilo sinovskom ljubavlju prema Ocu; promisli da si, još prije, preko Marije došao k Isusu, kojega štuješ kao prijatelj, brat, kao njegov zaljubljenik kakav već jesi…
Zatim, primivši ovaj savjet, shvatio si da je, sve do sada, Duh Sveti boravio u tvojoj duši kako bi je posvetio…ali nisi “zgrabio” istinu njegove prisutnosti. Neophodna je bila ova sugestija: sada zapažaš Ljubav u sebi; i želiš biti s Njim, biti mu prijatelj, s povjerenjem…, olakšati mu posao čišćenja, kidanja, oduševljavanja…
Neću to znati!, mislio si. – Slušaj ga, ponavljam ti. On će te osnažiti, sve će On učiniti, ako ti to želiš…, a naravno da želiš!
Moli ga: Božanski Goste, Učitelju, Svjetlosti, Vođo, Ljubavi: daj da te znadem častiti, i slušati tvoje pouke, i oduševiti se, i slijediti te i ljubiti.
Kovačnica, 430

Naša Gospa
Pohodi često tri Osobe, Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga. A da bi stigao do Preblaženog Trojstva, uputi se preko Marije.
Kovačnica, 543

Kako ljudima godi kad im se spomene da su u rodu s nekim poznatim književnikom, političarem ili crkvenim dostojanstvenikom. I ti radosno zapjevaj pred Bezgrešnom: Zdravo Marijo, kćerko Boga Oca; zdravo Marijo, Majko Boga Sina; zdravo Marijo, zaručnice Boga Duha Svetoga; samo je Bog veći od tebe!
Put, 496 ]]>
<![CDATA[Što znači "vjerujem u Boga"?]]> Kakav je Bog? Presveto Trojstvo je samo po sebi otajstvo Boga, središnje otajstvo kršćanske vjere i života. Što to u praksi znači kada kažemo „Vjerujem u Boga, jednog i trojstvenog“? Kako se možemo pojedinačno povezati sa svakom od triju osoba Presvetog Trojstva?


Izraz „vjerujem u Boga“ najvažniji je jer je ishodište svih drugih istina o čovjeku i o svijetu, te o cijelom životu svakoga koji vjeruje u Boga (usp. KKKC 36). Vjerovati u Boga znači vjerovati u ono što je Bog objavio.

Bog se u svojoj dobroti i mudrosti otkriva čovjeku. Djelima i riječima on se otkriva (usp. KKKC 6), a osobito se objavljuje kroz Utjelovljenu Riječ, svoga Sina Isusa Krista koji je postao Čovjek kako bi otvorio put koji nas vodi vječnoj sreći s Bogom u nebesima.

U praksi to što osoba vjeruje u Boga znači da se neodjeljivo veže za samoga Boga, potpuno mu se povjerava i daje svoj pristanak na sve istine koje je Bog objavio jer Bog je Istina.
To znači vjerovati u jednoga Boga u tri Božanske Osobe, Oca, Sina i Duha Svetoga.

Razmatranje otajstva

Moramo dopustiti da ove istine vjere ispune našu dušu sve dok ne promijene naš život. Bog nas voli! Svemogući koji je stvorio nebo i zemlju!
Boga zanimaju čak i najmanji događaji u životima njegovih stvorenja – u tvojim i mojim poslovima – i svakoga od nas on zove imenom. Ova sigurnost koju nam daje vjera omogućava nam da na sve gledamo drugim očima. I sve, dok ostaje potpuno jednako, postaje drugačije jer postaje izraz Božje ljubavi. Naš život se pretvara u neprestanu molitvu, pronalazimo se sa dobrim smislom za humor i s mirom koji nikada ne prestaje i sve što radimo postaje čin zahvaljivanja koji se proteže kroz cijeli naš dan. (Ususret Kristu, 144.)

Bog je jedan i Trojstven. Jedan jedini Bog i tri božanske Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Otajstvo Presvetog Trojstva središnje je otajstvo kršćanske vjere i života. To je tajna Boga u sebi samome. Tu je dakle izvor sviju drugih vjerskih otajstava, svjetlo koje ih osvjetljuje. (KKC 234)

Samo Bog postoji od vječnosti i cijelu vječnost: on nadvisuje svijet i povijest. On je stvoritelj svih stvari, on je stvorio nebo i zemlju. On je vjerni Bog, uvijek blizak svom narodu da ga spasi. On je Svet iznad svih, „bogat milosrđem“ (Efe 2:4), uvijek spreman oprostiti. Bog je duhovan, nadnaravan, svemoguć, vječan, osoban i savršen. On je Istina i Ljubav.

Razmatranje otajstva

Ako listate kroz Sveto Pismo, otkrivat ćete neprestane navode Božjeg milosrđa. Milosrđe ispunjava zemlju. Proteže se na svu njegovu djecu i „svuda je oko nas.“ „Pazi na mene“. „Seže sve do nebesa“ kako bi nam pomogla i neprestano se „potvrđuje“. Bog, brinući se za nas poput oca s ljubavlju, gleda nas u svom milosrđu – milosrđu koje je „nježno“, dobrodošlo poput „kišnih oblaka“. Kakva treba biti naša sigurnost dok razmatramo Gospodinovo milosrđe! „On samo treba plakati za obraćenjem i ja, uvijek milosrdan, uslišat ću ga.“ To je poziv, obećanje koje će on uvijek ispuniti. (Ususret Kristu, 7)


Čini ti se da je čitav svijet protiv tebe. Nigdje ne vidiš izlaza. Stvarno, ovog puta je nemoguće svladati poteškoće.
Ali, zar si već zaboravio da je Bog tvoj Otac? Jedan, svemogući, sveznajući, milosrdni Otac? On ti ne može poslati nikakvo zlo. Ovo što ti sada zadaje brigu dobro je za tebe, iako su tvoje ljudske oči sada slijepe i to ne možeš shvatiti. .
Omnia in bonum! Gospodine, neka se sada i uvijek ispunja tvoja sveznajuća Volja! (Križni put, deveta postaja, br.4)

Ovo je katolička vjera: da slavimo jednoga Boga u Trojstvu i Trojstvo u Jedinstvu ne miješajući Osobe ni razdvajajući bit. Jedna je Osoba Oca, druga Sina, treća Duha Svetoga; ali i Otac i Sin i Duh Sveti imaju istu uzvišenost, jednaku slavu i vječno veličanstvo.

Samo je jedan Bog, svemogući Otac i njegov jedini Sin i Duh Sveti.

Razmatranje otajstva

Srce onda ne može više drugačije nego da poznaje i zaziva svaku pojedinu od tri božanske Osobe. To je za dušu kao novo otkriće u nadnaravnom životu, a kao što malo dijete malo po malo otkriva cijeli svijet. Duša ljubazno razgovara s Ocem, Sinom i Duhom Svetim; ona se rado podvrgava djelovanju Tješitelja koji daje život i koji bez naše zasluge u nas ulazi i poklanja nam nadnaravne darove milosti i krjeposti! (Prijatelji Božji, br.306)

Nauči davati hvalu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. Nauči gajiti posebnu pobožnost prema Presvetom Trojstvu: vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetoga; uzdam se u Boga Oca, uzdam se u Boga Sina, uzdam se u Boga Duha Svetoga; ljubim Boga Oca, ljubim Boga Sina, ljubim Boga Duha Svetoga. Vjerujem, uzdam se, ljubim Presveto Trojstva.

Ova je pobožnost nužna kao nadnaravna vježba duše, a izražava se djelima srca, iako se uvijek ne pretače u riječi. (Kovačnica, br. 296)

Vjerovati u jedinoga Boga znači upoznati njegovu veličinu i uzvišenost. Uključuje život u zahvaljivanju i neprestanom povjerenju u njega, čak i u nedaćama. To znači upoznati jedinstvo i pravo dostojanstvo svih ljudi, stvorenih na njegovu sliku. To znači pravilno se služiti stvorenim. (usp. KKC br. 222-226)

Razmatranje otajstva

Ovo je velika odvažnost kršćanske vjere: proglašavati vrijednost i dostojanstvo ljudske prirode i potvrđivati da smo stvoreni kako bi postigli dostojanstvo djece Božje, po milosti koja nas diže na nadnaravnu razinu. Bila bi to nevjerojatna odvažnost da se ne temelji na obećanju spasenja kojeg nam je dao Bog Otac, koje je Krist potvrdio svojom krvlju te koje je potvrdilo i omogućilo neprestano djelovanje Duha Svetoga. (Ususret Kristu, br. 133)

Vjera je nadnaravna krjepost neophodna za spasenje. Ona je Božji dar dostupna svakome tko je ponizno traži. Vjera je ljudski čin, čin razuma koji, na zapovijed volje koju pokreće Bog milošću, daje pristanak božanskoj istini. Vjera je također sigurna jer se temelji na samoj Božjoj Riječi; „djelotvorna je ljubavlju“ (Gal 5:6) i neprestano raste slušanjem Božje Riječi i molitvom. Vjera je, čak i sada, predokus radosti u nebu. (usp. KKC 153-159)

Razmatranje otajstva

Povijest nije predmet slijepe sile ni rezultat prilike, već manifestacija milosti Boga našeg Oca. Božje misli visoko nadilaze naše misli, kaže Sveto Pismo. Prema tome, vjerovati u Boga znači imati vjeru usprkos svemu, nadilazeći ono što se događa. Ljubav Boga, koji nas vječno voli, iznad je svakog događaja, doduše na način koji nam je skriven.

Kada kršćani žive po vjeri, vjerom koja ne staje samo na riječima već je stvarnost osobne molitve, sigurnost Božje ljubavi pokazuje se u radosti i nutarnjoj slobodi. Užad koja nam ponekad sputava srce je razrezana, utezi koji nam razaraju dušu tope se. Ako je Bog s nama, tko je protiv nas?! I smiješak se pojavljuje na našim usnama. Sin ili kćer Božja, kršćanin koji živi po vjeri, može patiti i plakati: mogu imati razloge za patnju, ali ne i za biti tužan. (Sveti Josemaria Escriva, “Bogatstva vjere”, 2 studeni 1969.)

Pogledajte:

- Katekizam Katoličke Crkve, 232-260
- Kompendij Katekizma Katoličke Crkve, 25-49
]]>
<![CDATA[Je li svetost za mene? ]]> U njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim … u ljubavi. Poslanica svetog Pavla Efežanima 1:4-5.

Sve za ljubav

Sve za Ljubav. Ovo je put svetosti, put sreće.
S te točke pristupaj svom intelektualnom radu, najuzvišenijim radnjama svoga duha kao i onim najnižim, zemaljskim, onima koje svi moramo neophodno izvršavati, i živjet ćeš zadovoljan i u miru.
Kovačnica, 725

Osobna svetost nije neka entelehija, nego određena stvarnost, božanska i ljudska, i koja se neprestano očituje u svakodnevnim djelima Ljubavi.
Kovačnica, 440

Pazi dobro: na svijetu je puno muškaraca i puno žena, i Učitelj ne propušta pozvati nijedno od njih.
Poziva ih na jedan kršćanski život, na život svetosti, na život izabranih, na život vječni.
Kovačnica, 13

Danas sam se vratio molitvi pun povjerenja, s ovom molbom: Gospodine, daj da nas više ne uznemiruje naš minuli jad, već oprošten, a niti mogućnost nekog budućeg jada; želimo se predati u tvoje milosrdne ruke; prikazati ti svoje želje za svetošću i apostolatom, koje trepere kao žerava pod prividno hladnim pepelom…
Znam, Gospodine, da nas slušaš! - I ti mu to reci.
Kovačnica, 426

Svetost ima elastičnost gipkih mišića. Tko želi biti svet tako se razvija da, dok se mrtvi u jednoj stvari, propušta – ako ne vrijeđa Boga – neku drugu koja mu je teška i zahvaljuje Gospodinu zbog te pogodnosti. Ako bismo mi kršćani drugačije radili, u opasnosti smo da postanemo kruti, bez života, poput lutke od krpe.
Svetost nije kartonski kruta: zna se smijati, popustiti, čekati. To je život: vrhunaravni život.
Kovačnica, 156

Ispunjeni veseljem

Divi se dobroti našeg Boga Oca: zar te ne ispunja radošću sigurnost da su tvoja kuća, tvoja obitelj, tvoj kraj, koje silno voliš, sirovina koju trebaš posvećivati?
Kovačnica, 689

Posvetiti vlastiti posao nije nešto neostvarivo, već je to zadaća svakog kršćanina… tvoja i moja.
- Dobro je to otkrio onaj strojar koji je rekao: „Radosnim do bezumlje čini me sigurnost da ja, rukujući tokarskim strojem i pjevajući, pjevajući mnogo – iznutra i izvana – mogu postati svet… Kolika je dobrota našega Boga!“
Brazda, 517

Postiže više onaj koji nastoji izbliza… Stoga se približi Bogu: trudi se biti svet.
Brazda, 648

Trebamo se pokrenuti, trebamo početi raditi! Hrabro, energično i radosno jer ljubav izgoni strah (usp. Iv 4:18); odvažno, neustrašivo! Nemojte se žuriti i misliti da je sve lako jer se oslanjate na vlastitu snagu; ali ne treba vas ni zaokupljati misao da je sve nesavladiva zapreka jer ste svjesni vlastite slabosti.
Ne zaboravite da gdje ima volje, postoji i način: Bog ne uskraćuje svoju milost i pomoć onima koji daju sve od sebe.
Pismo 6.svibnja 1945., 44


Ali što je s osjećajima, padovima, grijesima?

Svetost se sastoji u borbi, u tome da znamo za svoje mane, te u junačkom nastojanju da ih izbjegnemo.
Svetost – tvrdim – je u svladavanju ovih mana…, pa ipak ćemo ih do smrti imati: inače bismo, već sam ti rekao, bili oholi.
Kovačnica, 312

„Vi ste mi rekli da se može postati drugi sveti Augustin, s mojom prošlošću. Ne sumnjam u to, i danas više nego jučer nastojim to dokazati.“
Ali trebaš hrabro odsjeći, i baš u korijenu, kao sveti biskup iz Hipona.
Brazda, 838

Svetost se upravo u ovome sastoji: u borbi da tijekom života budemo vjerni i u radosnom prihvaćanju Volje Božje, u času smrti.
Kovačnica, 990

Svetost se postiže uz pomoć Duha Svetoga – koji dolazi nastaniti se u naše duše -, posredstvom milosti koja nam je udijeljena u Sakramentima, i uz neprestanu asketsku borbu.
Sine moj, nemojmo se zavaravati: ti i ja – neću se umoriti to ponavljati – morat ćemo se uvijek boriti, uvijek, sve do kraja svog života. Tako ćemo uzljubiti mir, i mir ćemo davati, i primit ćemo vječnu nagradu.
Kovačnica, 429

U tvom životu postoje dva dijela koja se ne poklapaju: razum i osjećaj.
Razum – prosvijetljen vjerom – pokazuje ti jasno ne samo put, nego i razliku između herojskog i glupog načina kojim ćeš ga prijeći. Iznad svega, stavlja ispred tebe veličinu i božansku ljepotu pothvata koje Presveto Trojstvo stavlja u naše ruke.
Osjećaj se, međutim, hvata na sve ono što prezireš, čak u istom trenutku u kojem držiš da je to vrijedno prezira. Čini se kao da tisuću malih stvari čeka i najmanju priliku, i čim – zbog fizičkog umora ili gubitka nadnaravnog gledanja – tvoja jadna volja slabi, te se sitnice skupljaju i gomilaju u tvojoj mašti, dok ne stvore brdo koje te pritišće i obeshrabruje: oporost rada; otpor poslušnosti; nedostatak sredstava; bengalske vatre lagodnog života; male i velike odvratne napasti; naleti osjećajnosti; umor; gorak okus duhovne osrednjosti… I, katkada, također strah: strah jer znaš da te Bog hoće sveta, a ti to nisi.
Dopusti mi da ti govorim bez uvijanja. Imaš napretek „motiva“ da okrećeš pogled unatrag, a nedostaje ti žar da odgovoriš na milost koju ti On daje, jer te pozvao da budeš drugi Krist, ipse Christus! – sam Krist.
Zaboravio si Gospodinovu opomenu Apostolu: „Dovoljna ti je moja milost!“, što je potvrda činjenice da, ako hoćeš, možeš.
Brazda, 166

Bit ćeš toliko svet koliko se, zbog Ljubavi, budeš mrtvio.
Kovačnica, 1025

Svetost i posao
Profesionalne djelatnosti (i vođenje domaćinstva je prvorazredno zanimanje) su svjedočanstvo ljudskog dostojanstva; prilika za razvoj osobnosti; veze jedinstva s drugima; izvori sredstava za život; način na koji se može pomoći napretku društva u kojem živimo i za napredak cjelokupnog čovječanstva…
- Ova se gledišta, za jednog kršćanina, još više produžuju i proširuju jer se rad – otkupljen od Krista i prihvaćen kao sredstvo otkupljenja – preobražava u način i put do svetosti, kroz određeno zaposlenje koje se može posvetiti i koje posvećuje.
Kovačnica, 702

Svetost se ne sastoji u velikim zadaćama. – Sastoji se u borbi kako se tvoj vrhunaravni život ne bi ugasio, u izgaranju do zadnjeg daha, služeći Bogu među zadnjima…, ili među prvima: tamo gdje te Bog bude zvao.
Kovačnica, 61

Pogledaj, i ljudski gledajući, dobro je da ne dobiješ sve na gotovo, bez smetnji. Nešto, pa i mnogo, moraš učiniti ti. Inače, kako ćeš uspjeti postati svet?
Brazda, 113

Kada propovijedam kako treba postati tepih da bi drugi mogli hodati po mekom, ne kanim se služiti tek lijepim riječima: to mora postati stvarnost!
- Teško je, kao što je svetost teška; ali je lako, jer – tvrdim – svetost je svima dostupna.
Kovačnica, 562





]]>
<![CDATA[Je li „Bog“ nepoznata riječ?]]> Ovaj govor na konferenciji na temu „Prenošenje kršćanskog identiteta danas“ održala je teolog Jutta Burggraf na konferenciji „Crkva i komunikacija, identitet i dijalog“, održanoj na pontifikalnom sveučilištu Svetoga Križa u Rimu, 27.travnja, 2010., nekoliko mjeseci prije svoje smrti.

Željela bih govoriti o prenošenju vjere. Našoj djeci, drugim članovima obitelji, prijateljima, susjedima i kolegama. Kuća naše vjere treba biti radosna, otvorenog tipa, otvorena svim ljudima, svih uvjerenja i svih okolnosti. Želimo sa svima razgovarati, baš kao što nas je to učio sveti Josemaria Escriva, osnivač Opusa Dei.

Je li „Bog“ nepoznata riječ?

Željela bih početi sa scenom koju je opisao Nietzsche prije više od stotinu godina. U svojoj knjizi „Sretna znanost“ (Die fröhliche Wissenschaft), ovaj nesumnjivo inteligentni filozof čini da luđak viče: „Tražim Boga! Tražim Boga! Gdje je Bog otišao? Reći ću vam: Bog je mrtav! Mi smo ga ubili! Najsvetija i najmoćnija stvar koju je svijet sve do sada posjedovao pala je krvareći pod udarcima našeg noža.“ Tada je luđak zašutio i pogledao svoju publiku; i oni su šutjeli, zureći u njega. Napokon je svoju lampu bacio na tlo, ona se razbila i nestala. „Uranio sam,“ rekao je, „moje vrijeme još nije došlo. Ovaj se golemi događaj još sprema i još nije dospio do uha čovječanstva.“ [1]

Danas, stoljeće kasnije, vidimo da je ovaj „golemi događaj“ dospio do ušiju velikog broja ljudi za koje je „Bog“ ništa više osim prazne riječi. Postoji govor o trajnoj „vjerskoj nepismenosti“, ignoriranja čak i najosnovnijih koncepata vjere. [2]

Neki su ljudi postavili pitanje može li dijete koje ne poznaje riječ „hvala“ biti zahvalno. Jer jezici ne izražavaju samo ono što mislim, već to i sadrže. U svakom slučaju jezik vrlo mudro oblikuje mišljenje. To možemo vidjeti uspoređujući različite jezike. Govoriti kineski ili francuski ne znači samo razmjenjivati riječi, već imati drugačije umne sklopove i poimati svijet u skladu s okolnostima pojedinog mjesta. Neka plemena u Sibiru, primjerice, imaju mnoge različite riječi za „snijeg“, ovisno o tome je li bijeli ili siv, ima li ga puno ili malo, je li star ili nov, dok arapski govornici imaju mnoge različite riječi za „konja“. Imajući to na umu možemo shvatiti zašto je car Karlo V rekao: „Koliko jezika govorim, toliko vrijedim kao čovjek.“ Što se tiče vjere, možemo zaključiti da ako živim u sekularnom svijetu i ne poznajem jezik vjere, ljudski je nemoguće za mene postati kršćanin.

Razumjeti srca ljudi današnjice

Ako želimo razgovarati o vjeri, trebamo biti svjesni atmosfere koja nas okružuje. Trebamo upoznati srca ljudi današnjice, njihove sumnje i nevolje, naše srce, s našim sumnjama i nevoljama.

Općenito govoreći, imamo brojne idole, poput zdravlja, „kult tijela“, ljepote, uspjeha, novca i sporta. Svaki od njih može preuzeti osobine nove religije. Kao što je spomenuo Chesterton, kada ljudi prestanu vjerovati u Boga, nije da u ništa ne vjeruju: vjeruju u bilo što.

I zaista se ponekad čini da sve ima jači kredibilitet, da je u sve lakše vjerovati, nego u istine kršćanske vjere. Moji studenti s prava ili kemije, primjerice, govore, s najboljim namjerama, o „reinkarnaciji“ Krista prije 2000 godina – očito im je poznatija riječ „reinkarnacija“ od „inkarnacije“. Vidimo utjecaj budizma i hinduizma na zapadu. Zašto ove religije imaju tako snažnu privlačnost? Misli se da ljudi žele ono što je egzotično, „liberalno“, neku vrstu religije ŕ la carte. Ljudi ne traže što je istina, nego što je atraktivno, ono što im se sviđa, ono što im odgovara: malo od Bude, malo od Šive, malo od Isusa iz Nazareta.

U prijašnjim se vremenima život doživljavao kao putovanje, napredak. Danas, međutim, život se smatra turizmom: nema kontinuiteta, samo diskontinuitet; putujemo bez određenog smjera. Vozačev moto to jako dobro izražava: „Ne znam kamo idem, ali želim tamo brzo stići.“ Literatura govori o „modernoj tami“ i „sadašnjem kaosu“.

„Suvremeni je čovjek Ciganin,“ netko je ispravno primijetio. Ljudi danas nemaju dom; možda imaju kuće svoga tijela, ali nemaju nikakav dom za svoju dušu. Postoji disorjentacija, nesigurnost te također i puno usamljenosti. Tako da ne iznenađuje da ljudi pokušavaju pronaći sreću u trenutnom zadovoljstvu, ili možda u aplauzu drugih. Ako netko nije voljen, barem želi biti hvaljen.

Možda smo se svi navikli ne razmišljati, ili barem ne razmišljati potpuno. To je poznato kao „slaba misao“. Živimo u vremenu mirnog napretka što se tiče sredstava, ali prilične zbrke što se tiče ciljeva i želja.

Žeđ za nutarnjim životom

U isto vrijeme vidimo istinsku žeđ za „nutarnjim životom“, u književnosti, umjetnosti, glazbi i filmu. Sve više i više ljudi traže iskusiti tišinu i kontemplaciju; u isto vrijeme, međutim, razočarani su kršćanstvom za koje se široko smatra da je suviše rigidna birokracija koja zapovijeda i kažnjava.

Drugima se Crkva ne sviđa iz suprotnih razloga: čini im se da je kršćanska poruka previše „površna“, previše laka, bez čvrstih temelja i rigoroznih zahtijeva. Oni ne traže ništa „liberalno“, žele „sigurnost“. Žele da im se s apsolutnom sigurnosti kaže koji je put spasenja, žele da netko drugi razmišlja za njih i odluči za njih; odatle popularnost fundamentalističkih sekti.[3]

Živimo u multikulturnim društvima s kontradiktornim karakteristikama. Sve se to ponekad sumira pod nazivom „postmodernizam“, što predstavlja situaciju promjene, vrijeme nakon modernizma i prije novog doba, zasad još nepoznatog. (Sljedbenici Novog Doba prihvatili su ime: prema njima smo već u novom dobu. Mislim da griješe i da su sami jednostavno postmoderni.)

Postmodernizam je ograničeno vrijeme koje ističe greške modernizma. Može se usporediti s „post-ratovskim“ vremenima – teškim razdobljima koja slijede nakon rata, a priprema su za nešto novo. Također se može usporediti s „postoperacijskim“ periodom kada se pacijent oporavlja nakon operacije, prije nego započne normalni život.

Zaista se čini da se nalazimo u vremenu promjena; ulazimo u novu fazu čovječanstva. A novo vrijeme zahtijeva nove načine govora i djelovanja.


Kako bi mi trebali govoriti o vjeri usred ove zbrke?

Prije svega tu bi nam mogla pomoći neka razmišljanja Romana Guardinija jer nisu izgubila ništa od svoje relevantnosti. U svojim Pismima s Jezera Como ovaj veliki kršćanski pisac kaže koliko je zabrinut zbog modernog svijeta. On spominje, primjerice, koliko su površni naši životi; piše o manipulaciji kojoj smo svakoga dana izloženi; raspravlja o gubitku tradicionalnih vrijednosti i nametljivog sjaja kojeg nameću psihoanalize… Nakon što u osam dugih pisama prikazuje pravu razorenu panoramu, pri kraju knjige njegov se stav naglo mijenja. U devetom, i posljednjem, pismu objavljuje zvonko „da“ svijetu u kojem se nalazi. Iznenađenom čitatelju objašnjava da je to upravo ono što Bog traži od svakoga od nas. Kulturne promjene kojima svjedočimo ne smiju kršćane dovesti u stanje opće paralize.[4] Bilo bi krivo kada bi svi uokolo hodali zabrinuti i shrvani, naričući za prošlim sigurnostima. Jer Bog je taj koji je na djelu kod ovih promjena. Trebamo biti spremni slušati ga i dopustit da nas on oblikuje.


Jeste li spremni promijeniti svoj jezik?

Svatko tko želi utjecati na sadašnjost treba voljeti svijet u kojem živi. Ne smije nostalgično gledati na prošlost već treba pozitivno pristupiti ovom konkretnom povijesnom trenutku. Treba biti u toku s najnovijim događajima i razvojem koji dovode do radosti i tuge današnjeg stila života. „U cijeloj svjetskoj povijesti samo je jedno jedinstveno važno vrijeme, ono sadašnje,“ kaže Bonhoeffer. „Osoba koja bježi iz stvarnosti, bježi od vremena Božjeg.“[6]

Danas ljudi drugačije vide svjetske događaje nego što su to vidjele prošle generacije, i drugačije i reagiraju. Vrlo je velika važnost učenja slušati.[7] Dobri teolozi neće čitati samo sveto Pismo, već i novine, magazin ili Internet; svjedočit će blizinu i gajiti simpatije prema našem svijetu.[8] I znaju da u umovima i srcima muškaraca i žena oko sebe mogu pronaći Boga, u puno življem smislu nego u teorijama i istraživanjima.

Promjene mentaliteta pozivaju nas govoriti o vlastitim uvjerenjima drugačije nego prije.[9] Pisac o tome piše: „Nisam spreman promijeniti svoje temeljne principe, bez obzira koliko se mnogo vrijeme promijenilo. Ali spreman sam biti u korak sa svim vanjskim formulacijama, jednostavno iz ljubavi prema mojim principima i mojim bližnjima, jer ako govorim mrtvim jezikom ili pristupam zastarjelim načinom, samo pokopavam svoje ideje i ne uspijevam ih nikome prenijeti.“[10]


Osobnost osobe koja govori

Kako bi govorili o Bogu, ne trebamo samo biti svjesni svojega okruženja. Još je važniji naš karakter, jer kad govorimo, mi ne ostavljamo samo riječi; na prvom mjestu, sami sebe izražavamo. Jezik je „ogledalo našega duha“.[11]

Postoji i neverbalni jezik, koji prati ili zamjenjuje naše riječi. To je atmosfera koju stvaramo oko sebe, obično s malenim detaljima, poput prijateljskog osmijeha ili poštovanja. Kada ljudskom tijelu nedostaju pojedini elementi u tragovima, bez obzira koliko ih je malo količinski, osoba će se razboljeti i umrijeti. Na isti način možemo govoriti o „elementima u tragovima“ određene sfere; to su maleni detalji, teško ih je vidjeti i nemoguće o njima suditi, koji druge ljude potiču da se osjećaju udobno, voljeno i cijenjeno.


Biti i činiti se

Trebamo moderne teorije komunikacije uzeti za ozbiljno, koliko god otrcane bile. Te nas teorije podsjećaju da ljudi komuniciraju onako kako se ponašaju, puno više nego onim što govore. Čak se i tvrdi da 80% do 90% naše komunikacije otpada na neverbalnu.

Štoviše, samo maleni dio informacije svjesno prenosimo, a sve ostalo nesvjesno: kroz način kako izgledamo, izrazima lica, naših ruku i gesti, tonom našeg glasa i jezikom tijela. Naša tijela otkrivaju naš nutarnji svijet, „prevode“ ga u čitljive znakove naših osjećaja i želja, radosti i razočaranja, velikodušnosti, straha, mržnje, očaja, ljubavi, žudnji, rezignacije i slavlja; i rijetko ne uspiju reći istinu. Sveti Augustin govori o „prirodnom jeziku poznatom svim narodima“.[12]

Na isti način drugi primaju poruku samo djelomično svjesno, a puno više nesvjesno. Sjećam se jedne situacije kada sam to vrlo jasno shvatila. Radila sam u jednoj ustanovi za bolesne i usamljene, i jednoga je dana jedan od menadžera ušao u sobu pacijenta dok sam ja tamo bila i s njim razgovarao na prijateljski način, sa cijelim nizom ljubaznih fraza. Ali kada je menadžer napustio sobu, pacijent mi je priznao da mu se baš ovaj menadžer nimalo ne sviđa. Zašto? Zbog svoga posla sam znala da taj menadžer zapravo prezire pacijente. Pokušavao je to sakriti, ali nesvjesno je to pokazivao. I, pomalo zastrašujuće, pacijent je to bez greške primijetio.

To znači da nije dovoljno smiješiti se i ugodno izgledati. Ako želimo taknuti srca ljudi, prvo trebamo svoja srca promijeniti. Najvažnije lekcije nauči nas prisutnost zrele osobe koja voli. U staroj Kini i Indiji, u zajednici je najviše cijenjen onaj čovjek koji posjeduje izvanredne duhovne kvalitete. Oni nisu samo prenosili znanje; već duboki ljudski stav. Ljudi koji bi s njima dolazili u kontakt osjećali su potrebu promijeniti se i rasti – i izgubili su strah od promijene, od biti drugačiji.

Posebno je danas osobito važno ljudima iskusiti činjenicu da je vjera vrlo ljudska i vrlo humana; naša kršćanska vjera stvara ozračje u kojem se svatko ugodno osjeća, osjeća se nježno izazvan dati najbolje od sebe. Pronalazimo ovo u životima brojnih važnih osoba, od svetog Ivana apostola do majke Tereze iz Kalkute i svetog Josemarije Escrive.


Kršćanski identitet i autentičnost

Kako bi uspješno pričali o Bogu, potreban nam je jasan kršćanski identitet. Možda nam se govor ponekad čini bezbojnim jer mi sami nismo potpuno uvjereni u ljepotu vjere i veličinu blaga kojeg posjedujemo te se suviše lako prepustimo oduševljenju naše okoline.

Ali svjetlo je bilo prije mraka, i naš je Bog vječno nov. Nije da se ljudima ne sviđa prastaro porijeklo kršćanstva, već ono što se naziva „buržujsko kršćanstvo“.[13] Ali, Congar kaže: „Buržujsko kršćanstvo nije kršćanstvo; to je samo prikaz kršćanstva u buržujskoj civilizaciji.“[13] Ova nam činjenica dozvoljava određenu mjeru optimizma i nade kada dolazimo pričati o Bogu.

Kršćani ne trebaju biti savršeni, ali trebaju biti istinski. Drugi primijete je li netko uvjeren u ono što govori ili nije. Iste riječi poput „Bog je Ljubav“, mogu biti trivijalne ili izvanredne, ovisno o načinu na koji su izgovorene. „Taj način ovisi o dubinama ljudskoga bića iz kojeg izviru, volja na to ne utječe. I veličanstvenim skladom dosežu jednake dubine u osobi koja ih sluša.“[14] Ako netko priča radostan jer je pronašao Boga u dubini svoga srca, može se dogoditi da svoje slušatelje potakne snagom svojih riječi. Ne trebamo biti savršeni govornici. Govorimo jednostavno, autoritetom koji proizlazi iz živog iskustva onoga o čemu govorimo; prenosimo nešto iz samog središta svoga života, bez potrebe za setom fraza ili dosadnim propisima.

Ljudi nesvjesno asimiliraju stavove i ponašanja ljudi oko sebe. Tako sve što kršćanin učini može potaknuti druge da se otvore Bogu, bilo to ili ne bilo izravno povezano s vjerom. Ali također može biti i kamen spoticanja koji riječi lišava njihove vrijednosti. Edith Stein kaže da je svoju židovsku vjeru izgubila kada je, kao dijete, shvatila da njezina starija braća u ceremonijama samo imaju određenu ulogu, i ne vjeruju ono što govore.


Mir

Kršćani nisu prvi i glavni „pobožni“ ili „religiozni“, ali su sretni, sreća proizlazi iz toga što su pronašli smisao svoga života. Upravo su zato sposobni na druge prenositi svoju ljubav prema životu, koja je zarazna poput tuge.

Njihova nije uobičajeno glasna vrsta sreće, već tihi mir, rezultat shvaćanja smisla patnje i teških životnih situacija. Kao kršćani trebamo druge uvjeriti (bez pokušavanja skrivanja vlastitih poteškoća) da ni jedno životno iskustvo nije žalosno. Uvijek možemo rasti i učiti, pa i kada skrenemo s puta ili nas ulovi oluja. Gertrud von Le Fort kaže da svoja čuda imaju i tamne noći, a ne samo sunčani dani. „Postoje određeni cvjetovi koji cvjetaju jedino u pustinji; zvijezde koje se mogu vidjeti jedino u divljini. Postoje iskustva ljubavi Božje koja pronalazimo jedino kada se ponizno predamo, kada smo gotovo na rubu očaja.“[15]

Kako možemo shvatiti i utješiti druge ako nas same nikada tuga nije slomila? Postoje ljudi koji, nakon pretrpljene velike patnje, postaju puni razumijevanja, prihvaćanja, pokoravanja i osjetljivosti spram patnji drugih – koji su, ukratko rečeno, naučili voljeti.


Ljubav i povjerenje

Ljubav iz osobe izvlači ono najbolje. U atmosferi prihvaćanja i ljubavi bude se veliki ideali. Za religijski napredak djeteta, primjerice, važnije je da dijete raste u istinskoj ljubavi, čak i bez neke eksplicitne povezanosti s vjerom, nego u okružju više formalne „pobožnosti“ bez ljubavi. ako nema ljubavi, nedostaju osnovni uvjeti zdravog razvoja. Željezo se ne može kovati dok je hladno, ali kada se zagrije, može ga se oblikovati u najfinije oblike.

Kroz svoje roditelje djeca otkrivaju ljubav Božju. [16] Ono što je potrebno jest jezik djela: roditelji trebaju činiti ono što govore. Nisu važne lekcije i sati vjeronauka koji će kasnije doći. Prije svega, puno prije svega, zemlju treba pripremiti kako bi mogla primiti sjeme.

U prvim godinama života svako dijete doživljava osnovna otkrića koja su od vitalne važnosti u formiranju njihova karaktera: bilo „Važan sam, shvaćaju me i vole,“ ili „Smetnja sam, gnjavim.“ Svako dijete treba na neki način osjetiti ljubav o kojoj govori Izaija: … dragocjeni ste u mojim očima, i časni, i volim vas,…. Upisani ste mi u dlanove ruku.[17]

Ako to nisu nikada iskusili, može se dogoditi da osoba nikada ne bude sposobna formirati trajne veze, ili ozbiljno raditi. I iznad svega će im biti teško vjerovati u Božju ljubav; vjerovati da je Bog otac koji ih razumije i voli i čiji su zahtjevi pravedni i za dobro njegova djeteta. [18] „Priča o padu svakog muškarca i žene je priča o tome koliko je važan, poseban i dragocjen gubitak osjećaja kod djeteta o tome da ‘jesam to što jesam’.”[19] Teško je povratiti te godine govoreći im o ljubavi Božjoj. S pravom se kaže „Ono što radiš toliko je bučno da ne čujem ono što govoriš.“

Mnogi ljudi nisu bili sposobni razviti ikakvo temeljno samopouzdanje. A budući da ne znaju što je to, žive u stanju osnovne nesigurnosti. Ne žele ništa znati o Bogu; osjećaju strah, čak i teror, kada se spominje kršćanstvo. Jer je za njih Bog rigorozni sudac, koji osuđuje i kažnjava ljude, čak i samovoljno. Nisu otkrili da je Bog Ljubav, Ljubav koja se sama daje i da više brine za našu sreću nego što to mi sami činimo.

Zato je toliko važno vjerovati u potencijal drugih ljudi i potaknuti ih da to shvate. Zaista je predivno vidjeti kako se ljudi mogu promijeniti, ako im se da samopouzdanje; kako se mijenjaju ako im se pristupa u skladu s veličinom kojom im mjerimo. Postoje brojni muškarci i žene koji su naučili ohrabrivati druge da budu bolji i to samo diskretnim, tihim poštovanjem. Daju im sigurnost da u njima ima mnogo toga što je lijepo i dobro i, strpljivo i konstantno, stimuliraju ih i pomažu im na tome graditi.

Kada ljudi shvate da ih se voli, dobivaju pouzdanje u sebe i u osobe koje ih vole; počinju im se otvarati. Prenošenje vjere počinje, na svakoj razini, neverbalnim jezikom. To je jezik ljubavi, razumijevanja i istinskog prijateljstva.


Razgovarati o vjeri

Kada nekoga jako dobro poznajem, također poznajem i njihova iskustva, njihove rane i ideale. I, ako je to znanje uzajamno, znaju što sam proživjela, što me muči, i što mi daje nadu. Prijateljstvo nikada nije jednosmjerna ulica. U ozračju uzajamnog povjerenja lakše je govoriti o svemu, uključujući i vjeru.


Zajednička potraga

Postoje ljudi s jakim kršćanskim identitetom, a ipak, usprkos tome, nikada ne uspijevaju nikoga uvjeriti. Danas ljudi općenito ne prihvaćaju onoga koji je previše uvjeren u svoja uvjerenja. Postoji reakcija „pustih priča“ i „prepreka vrhovne istine,“ jer nam je prilično jasno da nitko ne može sve znati. Sada govorimo o pastoralnom radu koji počinje od samoga početka, ne s vrha: ne o učenju koje se predaje kako bi se uputilo neznalicu. Ta metoda više ne djeluje – a možda nikada i nije.

Prisjećam se priče o papi Ivanu Pavlu II. Bilo je to tijekom Drugog vatikanskog koncila. Na jednom od zasjedanja koncila mladi je biskup Wojtyła zatražio da govori i oštro je kritizirao nacrt jednog od vrhovnih dokumenata kojeg su predložili. Rekao je da ga treba odbiti. Razlog je, rekao je, taj „U predstavljenom tekstu, Crkva podučava svijet. Sama se postavlja, kao da iznad svijeta, sigurna da posjeduje istinu, i od svijeta zahtijeva poslušnost.“ Ali ovakav stav bi mogao izražavati jaku umišljenost. „Crkva ne bi trebala podučavati svijet s pozicije autoriteta, već, zajedno sa svijetom, trebala bi pokušavati pronaći istinu i prava rješenja teških problema ljudskoga života.“[20] Način na koji objašnjavamo vjeru nikada ne bi trebao postati prepreka za druge.


Učiti od svakoga

Ono što danas privlači ljude nije sigurnost već iskrenost: trebam ljudima iznijeti svoje razloge vjerovanja, te također razgovarati o svojim sumnjama i pitanjima.[21] Ukratko, trebam stajati rame uz rame s tom drugom osobom kako bi zajedno tražili istinu. Mogu im mnogo dati, ako vjerujem; ali i oni me također mogu mnogo naučiti.

Sveti je Toma rekao da svatko, kolikogod da su im ideje krive, na neki način ima istinu, jer ono što je dobro može postojati bez ikakve povezanosti sa zlom, ali zlo ne može postojati bez nekih elemenata dobra.[22] Prema tome, ne samo da trebamo prenositi istinu koju smo, uz Božju milost, naučili, već smo također pozvani neprestano produbljivati svoje znanje o njoj i tražiti je gdje god se može pronaći – što znači svugdje. Vrlo obogaćuje, primjerice, razgovarati sa Židovima i muslimanima, jer se uvijek otvaraju novi horizonti. Istina, bez obzira tko je govori, može jedino dolaziti od Boga.[23]

Kao što mi kršćani nemamo punu svijest o svim bogatstvima naše vjere, možemo (i trebamo) napredovati uz pomoć drugih. Istinu nikada nemamo u njezinoj punini. Zapravo, istina nije nešto, već netko: to je Krist. Ne posjedujemo doktrinu, već Osobu kojoj dopuštamo da posjeduje nas. To je proces „osvajanja“.


Razgovarati ozbiljno o ljudskim potrebama i željama

Možemo se nekada zateći kako se zapitkujemo zašto je određena ideologija tako privlačna tolikim ljudima. Obično je to zato što pokazuju najdublje želje i potrebe svojih suvremenika (a to su naše želje i potrebe). Teorije reinkarnacije, primjerice, manifestiraju nadu u budući život; transcendentalna meditacija uči ljude pobjeći od svih vanjskih i nutarnjih buka; a skinhedsi i pankeri iz 1980.-ih, goti iz 1990.-ih (i 2000.-ih) te reperi današnjice, nude osjećaj pripadnosti skupini što mnogi mladi ne pronalaze u svojim obiteljima.

Međutim, odgovori koje naša vjera nudi puno su dublji i ohrabrujući. Vjera nam govori da su svi ljudi, a osobito kršćani, braća i sestre, pozvani na svom životnom putu raditi zajedno. Nikada nismo sami. Kada s Bogom razgovaramo u molitvi, a to možemo u bilo kojem trenutku u danu, ne odvajamo se od drugih ljudi, već se ujedinjujemo s osobom koja nas voli naviše na svijetu i koja nam je pripremila život vječne sreće.

Ako uspijemo prenijeti otajstvo Boga sa stajališta ljubavi, što i jest njezin ključ, bit će lakše pobuditi interes naših sugovornika. Na tome se već radilo.[24] Bog kršćanstva je Bog ljubavi, jer on je Jedan; a u isto vrije Trojstven. Budući da ljubav znači odnositi se prema nekome – davati i primati – „sam“ Bog (samo jedna osoba) ne može biti ljubav. Koga bi on mogao voljeti, cijelu vječnost? Jedan Bog, koji voli i poznaje sam sebe, bio bi zapravo vrlo uznemirujuća zamisao.

Bog koji je trojstven i jedinstven je zapravo Bog Ljubav. U njemu pronalazimo život uzajamnog darivanja i predanja. Otac svu svoju ljubav daje Sinu; zove ga se „velika ljubav.“ Sin prima ovu ljubav i uzvraća je Ocu; on nikada ne govori „ne“ Ljubavi. Duh Sveti je sama Ljubav koja se odvija između Oca i Sina, ili “Con-dilectus” odnosno, “Ljubljeni”, kako to kaže Hugh of Saint Victor: govori nam da je Božja Ljubav otvorena, u njoj ima mjesta za drugoga, u njoj ima mjesta za sve nas.[25]

„Biti u ovome svijetu znači biti voljen od Boga“, kaže Gabriel Marcel. Upravo se zato vjernici mogu osjećati zaštićeno, sigurno. Mogu osjetiti ispunjenje svojih najdubljih želja.


Koncentrirati se na ono bitno

Kada govorimo o vjeri, važno je govoriti o onom što je najvažnije: o velikoj ljubavi kojom nas Bog ljubi, o zadivljujućem Kristovom životu, čudesnim djelovanjima Duha Svetoga u našim umovima i srcima. Trebamo izbjegavati činiti isto kao oni koji nastoje ukrasti kršćanstvu njegovu moć: vjeru svode na moral, a moral na šestu zapovijed. U svakom slučaju, važno je vrlo jasno reći da je Crkva sva u ljubavi. i baš zbog čuvanja ljubavi ona kaže „ne“ svim deformacijama seksualnosti.

Benedikt XVI odlučio je slijediti tu istu liniju. Nakon „Petog svjetskog susreta obitelji“, u Valenciji, dao je intervju za Vatikanski radio. Pitali su ga: „Sveti Oče, u Valenciji nikada niste spomenuli riječi „homoseksualni brak“, niste govorili o pobačaju ili o kontracepciji. Pažljivi slušatelji smatraju to vrlo zanimljivim. Jasno je da je vaša zamisao hodati svijetom propovijedajući vjeru radije nego biti „apostol morala“.“ A Papa je odgovorio: „Očito je tako. (…) Kada imaš tako malo vremena ne možeš odmah početi s „ne“. Prvo trebamo znati ono što zapravo želimo, je li tako? Kršćanstvo, katolicizam, nije zbirka zabrana: to je pozitivna opcija. Vrlo je važno da sve ponovo sagledamo jer je ova ideja gotovo u potpunosti nestala. Toliko smo toga čuli o onome što ne smijemo da je došao trenutak za reći: imamo pozitivnu ideju za ponuditi (…) Prvo, važno je naglasiti što želimo.“[26]


Jasan i jednostavan jezik

Kada sam studirala u Kolnu, jednom sam prilikom trebala pripremiti dugu i tešku prezentaciju za seminar. Prije nego sam je predala lektoru, pokazala sam je starijem kolegi studentu koji ju je sa zanimanjem pročitao i dao mi prijateljski savjet kojeg nikada nisam zaboravila: „Dobro je,“ rekao je, „ali ako želiš dobiti dobru ocjenu, trebaš reći istu stvar ali na puno kompliciraniji način.“

Takvi smo. Ponekad mislimo da ako je nešto komplicirano, to mora da je pametno, a zaboravljamo da je Bog – vrhovna istina – u isto vrijeme strašno jednostavan. Jezik vjere jednostavno govori o neopisivim stvarnostima. „Radije ću izreći pet riječi sam, kako bi uputio druge, nego tisuću riječi učenim jezikom,“ kaže sveti Pavao.[27]

Možemo koristiti slike kako bi Presveto Trojstvo učinili lakše shvatljivim. (Više istine pronalazimo u jednostavnim slikama nego u velikim konceptima). Jedna od najčešće korištenih slika jest sunce, sa svojim svjetlom i toplinom; ili izvor, rijeka i more, usporedba koju su jako voljeli stari Grci.[28] (Crkveni Oci jako često koriste slike, teologija im je uvijek moderna). Također možemo pričati priče, koristiti citate iz literature ili čak primjere iz filmova. Tijekom Drugog vatikanskog koncila, stručnjake se zamolilo da govore prihvatljivim jezikom: „Neka se napusti svaki suhi govor, svaka rječita analiza koncepata. Koristimo umjesto toga živ, konkretni jezik, poput onoga u bibliji i onoga crkvenih otaca. Napustimo svaki sekundarni argument, i sva pitanja iz čiste znatiželje… Obratiti se nekome nejasnim, jedva razumljivim terminima… uvredljivo je i manjak poštovanja, i prema istini i prema toj drugoj osobi, koja ima pravo shvatiti.”[29]

Kada ljudi ne mogu shvatiti što netko govori, ne mogu izraziti svoje sumnje, i ne mogu sve sami slobodno istražiti. Trebaju se osloniti na drugu osobu, i ona njima lako može manipulirati.


Egzistencijalni jezik

Isto tako, druga osoba ima pravo znati cijelu istinu. Ako zadržimo dio istine, stvaramo ozračje zbunjenosti, i ne pomažemo toj drugoj osobi. Daniélou jasno kaže: „Osnovni uvjet iskrenog razgovora s nekim tko nije kršćanin jest reći: moram ti reći da ćeš jednog dana susresti Trojstvo.“[30]

Svoju vjeru trebamo objasniti što jasnije i potpunije možemo.[31] Na taj način također povećavamo iskrenost svakog ljudskog kontakta: želimo da znaju tko smo, naš identitet – i u ovom slučaju, činjenicu da smo kršćani. Druga osoba želi znati tko sam ja. Ako ne govorimo oprezno o svim aspektima naše vjere, drugi nas ljudi neće moći shvatiti onakvima kakvi zaista jesmo, i naša će veza postajati sve površnija, razočaravajuća i, prije ili kasnije, će propasti. Ali ne želimo drugima govoriti samo o svom životnom projektu. Želimo potaknuti druge da dopuste da ih osvoji i voli Kristova svjetlost.

Ovdje vidimo osnovnu i dinamičnu prirodu jezika vjere, koja dugima dopušta da malo po malo ulaze u kršćanski život koji je dijalog i bliskost, potpuni odgovor na ljubav i u isto vrijeme, velika avantura, „avantura vjere“.


Završna primjedba

Vjerovati u Boga znači hodati s Isusom Kristom, u svim bitkama u kojima ćemo se naći, prema kući Očevoj.[32] Ali ovdje nam trud ne pomaže puno, a propovijedi još i manje. Naš je jezik vrlo ograničen. Vjera je Božji dar, a i njezin razvoj također. Možemo potaknuti druge da mole za nju, ponizno, kao što to i mi činimo. Cilj razgovaranja o Bogu jest potaknuti druge da govore s Bogom. Čak je i Nietzsche, koji se mnoga desetljeća borio protiv kršćanstva, pri kraju svojega života napisao impresivnu pjesmu „Nepoznatom Bogu“, koja se može gledati kao istinska molitva:

“Vrati se, sa svim svojim mukama!
O, vrati se
Zadnjem od svih usamljenih!
Sve rijeke mojih suza
Vode prema tebi
I posljednji plamen moga srca –
Gori prema tebi!
O, vrati se,
Moj nepoznati Bože! Moja boli! Moja posljednja… srećo!”[33]

Jutta Burggraf (1952.-2010.), profesorica na Teologiji Sveučilišta Navarre

Bilješke
[1] F. Nietzsche, Die fröhliche Wissenschaft, Liepzig, 1897.
[2] Usp. Statistika objavljena na Zenitu, 23.travanj, 2007.
[3] Usp. M. Guerra, Historia de las religiones, Pamplona 1980, vol. 3.
[4] Usp. Drugi vatikanski koncil, Gaudium et Spes, 4.
[5] R. Guardini, Letters from Lake Como: Explorations in Technology and the Human Race, Grand Rapids MI, 1959.
[6] D. Bonhoeffer, Predigten, Auslegungen, Meditationen I, Munchen, 1984, str. 196-202.
[7] Congar kaže da ako Crkva želi riješiti probleme današnjeg svijeta, treba otvoriti novo poglavlje teološke i pastoralne spoznaje. Umjesto započinjanja od trenutka otkrivenja i same tradicije, što je upravo ono što je klasična teologija činila, trebamo započeti od činjenica i problema svijeta i povijesti. To je manje ugodno, ali ne smijemo nastaviti samo ponavljati stare tekstove koji govore o idejama i problemima trinaestog i četrnaestog stoljeća. Trebamo početi od današnjih ideja i problema, s najnovijim podacima koji će se, nedvojbeno, trebati razjasniti uvijek relevantnim riječima iz Evanđelja, ali bez primjenjivanja argumenata i metoda izvučenih iz tih mirnih vremena kada je tradicija ostala netaknuta: usp. Y. Congar, Situation et taches présentes de la théologie, Pariz 1970.
[8] Koncil je promijenio uobičajenu metodu teološke rasprave i počeo gledati na današnji svijet, s njegovim nesavršenostima, strahovima i nadama; i otvorio se znakovima vremena. „Narod Božji vjeruje da ga vodi Duh Sveti, onaj koji ispunja svu zemlju. Potaknuti ovom vjerom, radimo na dešifriranju autentičnih znakova Božje prisutnosti i svrhe svih događaja, potreba i želja u kojima ovaj narod sudjeluje zajedno s drugim ljudima našeg doba. Vjera na sve baca novo svjetlo, pokazuje Božju želju za konačnim ljudskim pozivom, i upravlja um prema rješenjima koja su potpuno ljudska“ (Gaudium et Spes, 11 i 44; usp. 4-10. Usp. papa Ivan XXIII, Humanae Salutis (25. prosinca 196l.), sazivajući Drugi vatikanski koncil.) Također Pacem in Terris (1l.travnja 1963.), 39.
[9] Usp. Drugi vatikanski koncil, dekret Unitatis Redintegratio, 6.
[10] J. L. Martín Descalzo, Razones para la alegría, 8th ed., Madrid 1988, str. 42.
[11] Usp. E. Schockenhoff, Zur Lüge verdammt, Freiburg 2000, str. 73.
[12] Sveti Augustine, Confessions, 1, 8. U sito je vrijeme izražavanje osjećaja modulirano kulturom. Biti sposoban shvatiti značenje neke geste, pogleda ili osmijeha, upućuje da je netko član određene kulture.
[13] J. Daniélou, Essai sur le mystčre de l’histoire, Paris, 1953.
[14] S. Weil, Gravity and Grace, New York 1952, p. 117.
[15] Gertrud von Le Fort, “Unser Weg durch die Nacht”, u Die Krone der Frau, Zurich 1950, pp. 90ff.
[16] Usp. Ivan Pavao II, Familiaris Consortio, 14 i 36.
[17] Izaija 43:1-4; 49:15-16.
[18] Ovo nam daje ključ za razumjeti, barem djelomično, fenomen radikalne feminističke teologije. Zašto postoje toliki ljudi koji više ne žele govoriti o „Bogu Ocu“? Samo neki od njih ne mogu Boga nazvati „Ocem“, jer su imali loše odnose sa svojim ocem.
[19] J. Bradshaw, Homecoming: Reclaiming and Championing Your Inner Child, New York, 1990, p. 39.
[20] M. Malinski i A. Bujak, Juan Pablo II: historia de un hombre, Barcelona 1982, p. 106. U određenim situacijama, međutim, Crkva treba učiti s autoritetom ali ne na „autoritativan način“; drugim riječima, s autoritetom i ponizno.
[21] Jedna svrha „narativne teologije“ jest otkriti djelovanje Duha Svetoga u svijetu po konkretnim činjenicama i događajima. Pojedini autori opisuju svoj život (Usp. J. Sudbrack, Gottes Geist ist konkret. Spiritualitat im christlichen Kontext, Würzburg 1999, pp.3-31), drugi uzimaju primjere iz literature ili povijesti kako bi ilustrirali kako Bog djeluje u svemu što se događa (Usp. V. Codina, Creo en el Espíritu Santo. Pneumatología narrativa, Santander, 1994, pp. 11-27 i 179-185). Narativna teologija ponekad postaje hagiografija. Činjenica da su se neki veliki sveci obratili nakon što su pročitali živote drugih svetaca značajna je. Primjerice, sveta Edith Stein otkrila je vjeru čitajući autobiografiju svete Terezije iz Avile. Hans Urs von Ba1thasar i René Laurentin, između ostalih, počeli su teologiju uzimajući svece koji imaju vrlo posebnu poruku za svoje i buduće generacije (Usp. H. U. Von Balthasar, Thérčse de Lisieux. Geschichte einer Sendung, Cologne, 1950. R. Laurentin, Vie de Bernadette, Paris 1978, i Vie de Catherine Labouré, Paris 1980).
[22] “Bonum potest inveniri sine malo; sed malum non potest inveniri sine bono”. Sveti Toma Akvinski, Summa Theologiae, I-IIae, q. l09, a.1, ad 1.
[23] “Omne verum, a quocumque dicatur, a Spiritu Sancto est”, ibid. Usp. Sveti Toma Akvinski, De Veritate, q. 1, a. 8.
[24] Usp. Benedikt XVI, Deus Caritas Est (25.prosinac 2005).
[25] Usp. sveti Augustin, De Trinitate, 8, 10, 14: PL 42, 960.
[26] Usp. Benedikt XVI, Intervju za vatikanski radio i za njemačku televiziju prije apostolskog puta u Njemačku, Castelgandolfo, 5.kolovoza 2006.
[27] 1 Kor 14:19.
[28] Ovo su, očito, vrlo nesavršene slike koje zahtijevaju daljnja objašnjenja.
[29] G. Philips, "Deux tendances dans la théologie contemporaine", u Nouvelle Revue Théologique (1963/3), p. 236.
[30] J. Daniélou, Mystčres paďens, mystčre chrétien, Paris 1966
[31] Doći će vrijeme kada će se upotrijebiti neki „tehnički“ termini; termini poput osobe, veze ili prirode, koji se koriste u formulacijama velikih dogmi. Teologija, poput svake znanosti, ima vrlo preciznu terminologiju koja se ne može izostaviti. Mnoge riječi koje se pojavljuju u dogmatskim formulama dolaze iz polja filozofije; nakon duge povijesti sukoba između vjere i filozofije, postali su posebna način izražavanja onoga što vjera o sebi može reći. Te riječi, prema tome, ne tvore samo dio jezika platonizma ili aristotelizma ili bilo koje druge filozofije, već pripadaju pravom jeziku vjere. Istina je da otkrivenje nadilazi sve kulture. ali u prenošenju dobre vijesti iz Evanđelja, prenose se također i neki znakovi kulture.
[32] usp. Fil 3:20.
[33] Usp. F. Nietzsche, u F. Würzbach (ur.), Das Vermächtnis Friedrich Nietzsches, Salzburg-Leipzig 1940.
]]>
<![CDATA[Čudo vjere]]> Osim njegove bogate i djelotvorne milosti, Gospodin ti je dao glavu, ruke, razumske sposobnosti, kako bi oplodio svoje darove.
Bog želi neprestano činiti čuda – oživljavati mrtve, dati sluh gluhima, vid slijepima, ozdravljati sakate… -, posredstvom svog posvećenog rada, preobraženog u dragu žrtvu Bogu i korisnu za duše.
Kovačnica, 984

Nemamo vjere. Dan u kojem budemo ovu krepost živjeli – uzdajući se u Boga i njegovu Majku - bit ćemo hrabri i odani. Bog, koji je Bog vječnosti, po nama će stvarati čuda.
Daj mi, o Isuse, ovu vjeru, koju uistinu žudim. Majko moja i Gospo moja, Marijo Presveta, učini da vjerujem!
Kovačnica, 235

Redovna providnost je jedno stalno čudo, ali… On će upotrijebiti izvanredna sredstva, kad bude neophodno.
Kovačnica, 658

Nisam od onih koji u svemu vide čudo. Rekoh ti da su mi dostatna čudesa Svetog pisma da bi moja vjera ostala postojana.
No žao mi je kad vidim kršćane, pa i one pobožne, "apostole" - kako se podsmjehuju čuju lio izvanrednim putovima i nadnaravnim događajima. Dođe mi želja da im kažem: Da, i danas ima čudesa! I mi bismo ih činili kad bismo imali vjeru!
Put, 583
]]>
<![CDATA[Sveti Josemaria je nevjerojatan!]]> Sveti Josemaria je nevjerojatan. Pomaže mi u svim teškoćama u životu. Zahvaljujući njemu, nezgodne situacije postaju mnogo jednostavnije. Samo za primjer, pomogao mi je pronaći posao i prevladati ozbiljno stanje depresije. Susrela sam ljude koji su me ohrabrili. Zahvaljujući molitvama shvatila sam da stvari nisu beznadno loše. Imajmo povjerenja u Boga i njegove sluge u nebu i sve će izaći na dobro! Ako molimo, sve će nam se dati. ]]> <![CDATA[Zbog dvije prijateljice]]> Treba ti unutarnji život i doktrinarna pouka. Budi zahtjevan prema samom sebi. – Ti – kršćanski muškarac, kršćanska žena – moraš biti sol zemlje i svjetlo svijeta, jer si dužan dati primjer svetom bezočnošću. Ljubav Kristova te mora goniti i, osjećajuć se i znajuć da si drugi Krist od časa kad si mu rekao da ga nasljeduješ, nećeš se odvajati od sebi sličnih – svoje obitelji, svojih prijatelja, svojih kolega -, kao što se sol ne odvaja od hrane koju začinja.

Tvoj unutarnji život i tvoja formacija uključuju pobožni život i mjerila koja jedno dijete Božje mora imati, kako bi svemu dao ukusa svojom djelotvornom prisutnošću. Zamoli Gospodina da uvijek mogneš biti dobar začin u životu drugih.

Sveti Josemaría, Kovačnica, 450

Pozdrav, zovem se Alice Augusto, a prijateljice me zovu AA. Rođena sam i odrasla u Hong Kongu, udana sam i imam četvero djece. U studenom prošle godine preselili smo se u Australiju kako bi se bolje brinuli za moju majku koja ima devedeset godina i živi sama.

Prvi sam se put susrela s Opusom Dei 1997.godine. Tada sam duhovno bila beba, toliko da nisam znala kako moliti, nisam znala ići na ispovijed. Zapravo, od svoje sam obitelji naučila (iako smo kao djeca bili kršteni) da je dovoljno ići na ispovijed jednom godišnje. Moj je odnos s Bogom bio slab, a s Majkom Marijom još slabiji. I

Sjećam se da su me jednog dana prije osamnaest godina dvije prijateljice povele u Kapelicu Svete Obitelji Tak Sun. Počela sam tamo odlaziti na nedjeljne Mise, a potom i svaki dan. Tada sam dovela djecu na igranje nedjeljom. Nakon Mise, počela sam odlaziti na druge aktivnosti: satove formacije, dane duhovnih obnova i td. Brojne sam godine pohađala brojne aktivnosti.


Ono što želim reći je: samo ustrajte, to je ono što sam i ja učinila. S vremenom sam vidjela koliko su važni ti satovi formacije. Čak i nakon što sam završila trogodišnji ciklus, nastavila sam više od deset godina. Ponavljali smo teme jer katolička se vjera ne mijenja, ali svećenici su povezivali doktrinu s trenutnim problemima i stanjem u društvu i svijetu. Nikada ne možemo reći da znamo sve i da više ništa ne moramo slušati. To mi se sviđa, kao da neprestano nešto novo otkrivam i sve mi pomaže kao dobro vodstvo u mojem životu i prilikom donošenja odluka.

Još jedna stvar koju sam izuzetno naučila cijeniti jesu mjesečne duhovne obnove. Da, možda i traje koji sat dulje od uobičajenog sata doktrine, ali svima nam je potrebna ta obnova. Traje svega par sati, ali odličan je način za oživljavanje duhovne energije koja hrani naš duhovni život. Ako nekoliko dana ne jedemo, već se osjećamo slabi. Tako i naša duša treba svoju hranu kako bi napredovala. Radujem se svakoj mjesečnoj duhovnoj obnovi. Također, zahvaljujući svećenicima Opusa Dei uspjela sam se bolje ispovjediti, a preporučili su mi i dobre knjige o molitvi. Postala sam bliskija s Bogom i Majkom Marijom te sam postala bolja katolkinja.

Kada sam se pripremala za selidbu u Australiju jedna mi je dobra prijateljica predložila da odem na duhovne vježbe prije puta. Budući da nisam imala neka dobra iskustva, nisam željela ići. Ali rekla je „Trebala bi ponovo pokušati“. Pomislila sam si kako su mi djeca sada tinejdžeri i kako bi bilo u redu da me nema tri dana pa sam pristala. Dirnulo me je koliko su se brinuli za mene budući da mi nije bilo dobro, svi ti detalji i malene stvari koje su mi pružili, iznenađenje lijepom rođendanskom tortom jer mi je bio rođendan tijekom vježbi. Osjetila sam da se ovdje radi o obitelji. Ta druga duhovna obnova bila je veličanstveni preokret u mojem životu.

Prije mnogo godina mislila bih, kao i većina mojih prijatelja u Hong Kongu, da je dvoje djece sasvim dovoljno. Ali svećenici su me jako ohrabrili da se ne bojim i da ne pristanem na kontracepciju koja samo stvara probleme. Da budem otvorena životu i broju djece koju Bog da, jer On također daje i potporu. To je zaista istina. Sada znam koliko je dobro imati više djece. Sad mi stariji pomažu, u kući ili kada idemo van, daju mi upute kada vozim; brinu za mlađu braću i sestre, i td. Mislim da smo zaista sretni. Da, dok su bili mali bila je to velika žrtva, ali to je samo u početku; kasnije su prerasli u pravu nagradu.

I djecu sam vodila na slične aktivnosti, a moj muž, koji nije katolik, susretao se s brojnim muškarcima u muškom centru i postali su dobri prijatelji. Sviđa mi se što Opus Dei nudi i kako se brinu za svakog člana obitelji. Iznad svega, u Opusu Dei sam naučila posvećivati svoj posao, uključujući i kućanske poslove, brigu za obitelj, sve što inače radim. Cijenim učenja svetog Josemarije, njegovo vodstvo i duhovnost, s kojima se slažem i želim ih nasljedovati u svojem životu.
]]>
<![CDATA[Kikiriki]]> Praunuče moje sestre progutalo je kikiriki, ali je kikiriki otišao krivim putem i dospio u pluća. Bio je tjedan dana u sveučilišnoj bolnici u jednom gradu u Njemačkoj gdje obitelj živi. Nisu mogli odstraniti kikiriki.
U međuvremenu sam molila svetog Josemariju da posreduje kod Gospodina i njegove Presvete Majke da dijete bude spašeno. Nekoliko dana kasnije prebacili su ga u bolnicu u Berlin. 11.veljače, na svetkovinu Gospe Lurdske, odstranili su kikiriki i nije ostalo nikakvih posljedica. Toliko sam zahvalna svetom Josemariji na ovoj velikoj usluzi!
]]>
<![CDATA[Posao za moju kćer]]> Želim posvjedočiti da je, zahvaljujući Bogu, po zagovoru svetog Josemarije, moja kćer dobila posao kojeg je jako željela nakon što smo završili Devetnicu. Blagoslovljen i hvaljen budi Gospodine jer si čuo naše molitve! Hvala ti sveti Josemaria što si molio za nas! Molite po zagovoru svetog Josemarije, ne gubite vjeru! ]]> <![CDATA[14 pitanja o obitelji]]> Slijedi četrnaest odgovora koje je sveti Josemaria ponudio na pitanja o ljubavi u obitelji, obiteljskim sukobima, vezi roditelji-dijete, o odgoju djece i o vjeri u obitelji. ]]> <![CDATA[1933.7.26]]> “Osjećaš strast za znanjem, za vodstvom, za junačkim djelima? Dobro, odlično. Ali – neka je za Krista. Iz ljubavi.“ Ovu bilješku napisao je sveti Josemaría, [...]]]> <![CDATA[Pretplatite se na naš besplatni bilten]]> Odnedavno je na našoj stranici dostupan besplatni bilten. Prijavite se i budite informirani o svim novostima s naše web stranice. ]]> <![CDATA[Sa ili bez volje]]> Studentica pita je li licemjerna molitva koju moliš u trenutku kada ti se ne da moliti.]]> <![CDATA[Sakrament Ispovijedi je čudo ljubavi]]> Sveti Josemaria objašnjava zašto je Ispovijed čudo ljubavi. ]]> <![CDATA[Kako pomoći Crkvi?]]> Sveti Josemaria objašnjava kako kada jedan od krštenika nastoji biti bolji, preko Općinstva Svetih on ili ona izravno čini dobro cijeloj Crkvi.]]> <![CDATA[Tko te je naučio hodati?]]> Naša je Gospa naša Majka, objašnjava sveti Josemaria, i baš poput majke uči nas hodati putevima vjere. Video je snimljen u Valenciji, Španjolska, 16.studenog 1972.]]>